“Recital” – Dani ponosa i slave

Javnu, manifestnu izvedbu društveno poželjnih emocija u zgodnom je povijesnom času zabilježio Petar Krelja svojim kratkim filmom “Recital” (Zagreb film, 1972.), koji je trebao biti početak njegove nikad realizirane serije o socijalističkim ritualima. Krelja se zajedno s legendarnim snimateljem i redateljem Nikolom Tanhoferom slavne hrvatske 1971. zaputio u mjesto Novigrad Podravski i u tamošnjem Domu kulture snimio priredbu povodom obilježavanja Dana republike. Ta Republika zvala se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, bila je utemeljena 29.11.1943., a od utemeljenja ju je vodio svima znan dragi drug Tito. Njene su vrijednosti bile Bratstvo i Jedinstvo, a najveći neprijatelji nacionalisti zaluđeni državom-nacijom kao i kapitalisti željni gomilanja svoga blaga. Kreljinim “Recitalom”, kojeg hrvatski filmski kritičari smatraju jednim od najboljih domaćih dokumentarnih filmova uopće, zabilježena je proslava rođendana države koja nas je napustila još slavnije hrvatske 1991. Ovo slavlje godišnjice rođenja SFRJ-a u filmu pratimo kroz nemušto i naivno recitiranje patetične poezije, čitanje revolucionarnih tekstova te zabavnu glazbu i ples kojima se slave uspjesi socijalističkog samoupravljanja, odvažnost narodnooslobodilačke borbe i duh zajedništva pod krilaticom jednakosti malih i velikih, naših i vaših.

Krelja je u ovom ostvarenju ključno potpomognut briljantnom Tanhoferom kamerom, koja zumira u ključnim trenucima i panoramama na retorički potentan način ironijski uobličuje zatečena zbivanja. Svemu tome pridonosi i izrazito funkcionalna montaža Katje Majer koja efektno dinamizira prikazana zbivanja. Filmska se cjelina, recimo to direktno, ruga podravskim mladićima i djevojkama što ispunjeni zanosom deklamiraju poeziju i prikazuju povijesne nedaće jugoslavenskog čovjeka. A ruga se i nogometašicama ženskog nogometnog kluba Podravina koje u vrijeme stanke postaju konobaricama i okupljenima služe osvježavajuća pića. No, jesu li oni uistinu vrijedni u njih uperene kritičke oštrice; zašto ovi mladi ljudi iz provincije čine nešto loše – zbog postojećih ili nepostojećih ideala? Oni će svejedno rado izaći na pozornicu okupanu svjetlima reflektora te više ili manje vješto odglumiti kako ih ipak – imaju. Većina hrvatskih filmskih redatelja posjedovala je gorke sentimente prema bivšoj državi. To nije tajna, kao i da im je bliži bio nacionalizam što se nesputano upražnjavao oko Vladekovog stola (ime kružoka filmskog kritičara Vladimira Vukovića u kavani Corso na zagrebačkoj Ilici). Krsto Papić, Zoran Tadić i sam Krelja bili su skloni prokazivanju problema tadašnjeg društva. A opet, upravo im je to društvo svojim novcem i dalje omogućavalo snimanje kako kritički nastrojenih dokumentarnih filmova, tako i skupih dugometražnih igranih. Slavne 1991. otišlo je Bratstvo i Jedinstvo, stigla država-nacija, a oni izgubili svog socijalističkog protivnika kojeg su nadahnuto kritizirali. “Recital” nije dobio preporuku za prikazivanje pa je isplivao tek 1992., kad je bilo pomodno razmišljati o Jugoslaviji kao državi koja je vrvila cenzorima i sputavanjem slobode govora. A opet, Krelja je nastavio snimati postavši najplodniji hrvatski filmski redatelj uopće.

Valja istaknuti kako je “Recital” varijacija na godinu dana starije remek-djelo Krste Papića “Mala seoska priredba” (Zagreb film, 1971.) u kojem ovaj s identičnom ironijskom prizmom bilježi izbor za miss u selu Orehovica nedaleko Čakovca. No, dok je Papić svoju seosku priredbu doslovno sam priredio, odnosno organizirao kako bi o njoj snimio film, Krelja i Tanhofer ostvarili su, za to vrijeme još uvijek rijedak, zaticajni dokumentarni film u kojem se kamerom u realnom vremenu reagira na situaciju. Ono što iz današnje perspektive u “Recitalu” izostaje jest njegova navodna društvena kritičnost. Ironija i poruga usmjereni su na mlade ljude ruralnog kraja, koji se za potrebe dobivanja pet minuta slave u svom selu igraju revolucionarnog zanosa i ponosa, dok sam film ne govori ništa o sistemu kojeg slave svojim nevještim igrokazom. Činjenicu kako su organizatori ove fešte hrvatsku zastavu okrenuli naopako da bi dobili jugoslavensku, ne možemo smatrati osobitom subverzijom. Isto se može reći i za revolucionarnu poeziju koju mladi interpretatori ne izgovaraju s optimalnom recitatorskom vještinom. “Recital” ne prikazuje situaciju u kojoj sam sistem manifestno pokazuje svoje vrijednosti i ideale, već onu u kojoj se skupina provincijalaca igra državne svečanosti. Srećom, deset godina prije “Recitala” jugoslavenski film subverzivno je i odvažno prikazao državno paradiranje sistemski poželjnim emocijama, u zaticajnom dokumentarnom remek-djelu “Parada” (1962) velikog Dušana Makavejeva.