Recenzije16. ZagrebDox: "Melem na rane" - Tetovirana romansa

16. ZagrebDox: “Melem na rane” – Tetovirana romansa

|

Svojim prethodnim kratkim dokumentarnim filmovima “Uzdanica” (Blank, 2017.) i “Hipokritovi sinovi” (Blank, 2019.) Anton Mezulić pomalo je neurednim stilom, prirodno proizišlim iz hvatanja događaja na licu mjesta, nepretenciozno, ali dojmljivo pribilježio, ukazao na neke izbojke društveno-političke sebičnosti karijerizma i oportunizma, u nas, tvrde mnogi, korijenski usustavljenog. Dokumentarist s boka, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sposoban uočiti, reagirati i primjereno fiksirati.

Njegov novi rad “Melem na rane” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.), nastao u studensko-školskim okvirima, urednije je i standardnije ostvarenje, bez izražene društveno-političke oštrice i s mnogo manje uočljivim uplivom improvizacijskog.
Protagonisti su bračni par nekonvencionalnih mladih ljudi umjetničkih sklonosti, vezanih uz supkulturu tetoviranja i piercinga, čime, čini se, i privređuju. Zeničanin Dino i družica mu Zorana nastanjeni su u Zagrebu, žive razmjerno boemski, na rubu organiziranih društvenih struktura, što sve naslućujemo, jer film o tomu ne nastoji točno informirati. Usredotočen je na prikaz odnosa to dvoje, očito zaljubljenih i fino usklađenih osoba što se kao par doimaju emotivno gotovo samodostatnima, iako u malobrojnim prizorima ophođenja s drugima nisu zamjetne nikakve poteškoće. Štoviše, Dino i Zorana ostavljaju dojam iznadprosječno pristojne, ugodne i komunikativne čeljadi. No zašto to u ovom osvrtu naglašavati?

Bogato tetovirani, neuobičajenih frizura, s podosta pierceva ili vidljivih rupa u koži u kojima trenutačno nemaju ukrasa, oni će se zbog svoga neuobičajenoga stila na prvi pogled mnogokomu učiniti čudacima, moguće i odbojnim, pa čak i po okolinu opasnim jedinkama. Filmaši problem ne postavljaju izravno, njime se zapravo ni ne bave nego, reklo bi se, polaze od pretpostavke takve opće predrasudno zazorne percepcije kao podrazumijevano nazočne i u današnjem društvu.

Znatiželjno tražeći obično u neobičnom i neobično u običnom, prigušen i nenametljiv “Melem na rane” tiho brege dere i donosi – izlizano rečeno, ali tako jest – uistinu toplu ljudsku priču.

“Melem na rane” ne razrađuje, ne problematizira, ne ispituje. Naprosto prati nekoliko dana u životu bračnoga para, prijateljski i obzirno se s njima družeći i upoznajući ih – pri useljavanju u novi iznajmljeni stan, posjetu Dinovoj obitelji, na tattoo konvenciji, za leškarenja na livadi, kupanja u jezeru… I pri Dinovom pierce vješanju – postupku koji vjerojatno ima specijalizirani naziv, no taj se ne spominje, niti se ideja tog čina ikako objašnjava – a nevičnome promatraču izgleda strahotno bolno, dok obješenika, čini se, opušta.

Usmjeren na prikaz romanse, bez sentimentaliziranja i melodramatiziranja, “Melem na rane” ne pokazuje prstom, nego publici prepušta da sama zaključuje na temelju viđenoga, a željeni osjećaj prenosi blagošću pristupa, primijenjenom čak i u po sebi atraktivnim prizorima spomenutog vješanja. Dublje će nastojati zagrebati tek – nije li to mnogo? – nukajući Zoranu i Dina da iznesu neke od svojih temeljnih poriva, na što će oni, skromno, dobrodušno, bez zaziva samovažnosti, kratko ocrtati djetinje traume i tragedije koje su ih trajno obilježile i uvelike formirale. Srodne duše melem su na rane jedna drugoj. Znatiželjno tražeći obično u neobičnom i neobično u običnom, prigušen i nenametljiv “Melem na rane” tiho brege dere i donosi – izlizano rečeno, ali tako jest – uistinu toplu ljudsku priču. Onu što gledatelja plemenito ohrabruje u suočavanju i pomirenju s vlastitim manjkavostima, bez obzira na to odakle one potekle.

"Melem na rane"
Scenarij i režija: Anton Mezulić
Producentica: Suzana Erbežnik
Direktor fotografije: Anton Mezulić
Montaža: Marta Broz
Glazba: Erol Zejnilović
Oblikovanje zvuka: Dino Ljuban i Marko Klajić
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 37 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Scenarij i režija: Anton Mezulić<br> Producentica: Suzana Erbežnik<br> Direktor fotografije: Anton Mezulić<br> Montaža: Marta Broz<br> Glazba: Erol Zejnilović<br> Oblikovanje zvuka: Dino Ljuban i Marko Klajić<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 37 minuta 16. ZagrebDox: "Melem na rane" - Tetovirana romansa