Mlađa osnovnoškolka Neva leži i vrpolji se na kauču. Tata, leđima okrenut kameri, posluje za štednjakom, u prostranom dnevnom boravku-kuhinji, gdje se odvija većina radnje. Tata, ljutito: “-Tri sata te nagovaram već, Neva, ustani se! Osim toga, kakav je to bezobrazluk da mi postavljaš uvjete?! -Učit ću, ako mi daš palačinku. Ustat ću se, ako mi daš čokoladu. -Ma nemoj! Zaboravi! Nećeš dobit’ palačinke, ni čokolade, ni kekse, ništa nećeš dobit’!” Sljedeći prizor – Neva za stolom, s užitkom mota i jede palačinke, pjevuši i vedro cvrkuće tati: “Danas mi je najdraži dan! Znaš zakaj? Zato kaj jedem palačinke, upravo sad. … Odvratne su, znaš? … Takve su i mamine bile.”
Bilo da je doista riječ o nastavku prethodne situacije (Neva je sad drugačije odjevena) ili da su filmaši u iluzivni kontinuitet smjestili prizore snimljene u nepovezanim vremenima, posrijedi je karakterističan, reprezentativan odsječak “Povuci-potegni” (Jaka produkcija / Kreativni pokret; 2020.) Nevena Hitreca koji jednostavnim bilježenjem svakodnevnih zbivanja u jednoj obitelji uvelike nasmijava i trpko zabavlja, ali pobuđuje i mnoge druge osjećaje i razmišljanja. Ponajprije vezane uz osnovno školovanje koje u nas (kako je drugdje, ne znamo) formalno funkcionira posve valjano, no nerijetko, pa možda i u većini slučajeva, u djece budi otpor i nezadovoljstvo te im stvara dojam prisile bavljenja besmislicama. Čak i u odlikaša i odlikašica, što je, uzgredice, potpisnik ovog teksta čuo iz prve ruke, od uzornih đaka.
Mada film, implicitno, donekle nuka na takvu vrstu komentara, nećemo se ni pokušati igrati psihologa, sociologa ili stručnjaka u odgoju i obrazovanju te se dovijati zašto je tomu tako. Bilo bi sjajno da “Povuci-potegni” u tom smislu pobudi rasprave kompetentnih, odgovornih i mjerodavnih, a idealno kada bi one urodile kakvim konstruktivnim dosezima. Maštati možemo, zar ne?
I filmaši su se, očito namjerice, suspregnuli svakog pokušaja razlaganja i tumačenja problematike presložene teme i usmjerili se na dosljedno omeđeno predstavljanje jednog jedinog primjera. Uzorka koji ne mora biti tipičan, koji je moguće poseban slučaj ili čak jedinstvena iznimka. No dojam je da se više ili manje slično zbiva u mnogim kućanstvima što imaju osnovnoškolca u obitelji. U razgovorima vezanima uz film, redatelj i scenarist Neven Hitrec jasno obznanjuje svoje mišljenje o školskom sustavu u nas, iz vlastitog iskustva roditelja dvojice sinova, a i najavno-reklamno-popratni tekst filma uvelike usmjerava mnijenje. No u samom filmu autor je posve suzdržan. “Povuci-potegni” neizravno postavlja bezbrojna pitanja, a hoćemo li u njemu iščitati kritiku ili pohvalu školskog sustava, roditeljskog pristupa, najmlađeg naraštaja, vremena u kojem živimo, doživjeti ga kao djelomični portret jednog osobitog djeteta, usvojiti ga kao komediju, tragediju, tragikomediju, dramu, obiteljski film ili bilo što drugo, zapravo ovisi o našim predrasudama ili predstavovima.
U središtu pozornosti vazda je Neva, živa, bistra, duhovita, zabavna djevojčica što ima golem otpor prema učenju. Mama i tata, kao i nešto starija sestra, nastoje joj pomoći, učiti, raditi s njom, no Nevina nevoljnost uglavnom je nesavladiva, kako drugima, tako i njoj. Barem u situacijama što su uvrštene u film. Kako u jednom prizoru usput doznajemo, ona će s lakoćom naučiti, zapravo nabubati, tekst neke španjolske pop-pjesme, mada ga uopće ne razumije, ali hvatanje u koštac sa školskim gradivom, pa makar i istim postupkom bubanja bez razumijevanja, ne ide, pa ne ide.
Pred mirnom, statičnom, promatračkom kamerom nižu se isključivo scene učenja, to jest – neučenja. Povuci-potegni. Moraš, napravi, pročitaj, napiši. Ne mogu, ne znam, neću.
Pred mirnom, statičnom, promatračkom kamerom nižu se isključivo scene učenja, to jest – neučenja. Povuci-potegni. Moraš, napravi, pročitaj, napiši. Ne mogu, ne znam, neću. Ne spominju se ocjene, učitelji, uspjeh, događaji u školi, niti gotovo išta drugo izvan prikaza Nevina spontanog, dubinskog odbijanja da se kod kuće bavi zadacima iz škole, niti se gradi kakav širi kontekst kojim bi se štogod raščlanilo, rastumačilo, istražilo.
Sve se odigrava u stanu, mahom u dnevnom boravku-kuhinji, ponešto u dječjoj sobi, kraćušno u hodniku. Nema izlazaka kamere iz stana, čak ni pogleda kroz prozor, ni kakvih drugih pokušaja obogaćivanja radnje, niti zavirivanja u izbojke obiteljskog života što bi upotpunili sliku. Kao ni onoga što se često smatra potvrdom dokumentarističke vjerodostojnosti realiteta obične svakodnevice, a to su, tipično, snimke ljudi dok spavaju, bude se, odmaraju, gledaju u daljinu, ne rade ništa… Nema, dakle, praznoga hoda ni suvišaka i sve je ograničeno, usredotočeno na jedan motiv. Filmaši se ne upleću u okolnosti, niti je primjetno da ikako utječu na njihovu autonomnost, no različito od karakterističnog objektivno-promatračkog suvremenog filma koji i dojmovno prikazuje-promatra s distance, ovaj je dojmovno vazda u neposrednoj blizini protagonista, uz njih, u samom zbivanju. Premda se među ukućanima, jer na ekranu su ponuđene takve, napetije situacije, nerijetko čuju i povišeni tonovi – no bez zlobe, zloće ili mržnje, oni koje bismo procijenili normalno obiteljskima – likovnost filmske fotografije smotreno nam sugerira toplinu doma i međusobnih odnosa.
Zagledanost u jednu radnju načelno bi se moglo učiniti neizbježnim korakom u monotoniju, zazivanjem prezasićenosti upornim drvljenjem po istom. No osim što filmaši suptilnim ritmiziranjem, nenametljivim odmjenjivanjem tonaliteta, mjestimičnim dometanjem glazbe i inim vještinama zanata ne dopuštaju jednoličnosti da se uvuče u doživljaj, svako Nevino neučenje, iako nalik drugomu, drukčije je naprosto po naravi bila životnosti. Ona sama, pak, neizmjerno je zanimljiva osoba, samosvojan zvrk poticajne energije kojom u prikazanim situacijama izluđuje roditelje i sestru, ali pozornost kamere i promatrača, gledatelja koji se ne mora brinuti o njezinom školskom uspjehu, neodoljivo plijeni i kad je – ima i toga – posve mirna.