Godine 2016. britanska je alternativna diva PJ Harvey objavila album “The Hope Six Demolition Project” nadahnut njenim putovanjima po Afganistanu, Kosovu i urbanom Washingtonu – mjestima kojima vlada neimaština i s ljudskim sudbinama uglavnom mnogo nesretnijima od glazbeničinog svakodnevnog okruženja. Svjedočanstva s tih putovanja pretvorila je u pjesme izrazito dokumentarističke prirode, koje su često djelovale suprotno od njenog uobičajenog načina pisanja: traljavo, nimalo umjetničke, prljave poput okruženja samog mjesta zbivanja. Te je pjesme PJ Harvey zatim snimila u Somerset Houseu, raskošnoj neoklasicističkoj zgradi na Strandu u središtu Londona gdje je stvoren improvizirani glazbeni studio iza jednosmjernoga stakla. S jedne strane glazbenica i njen bend, s druge publika s dovoljno dubokim džepovima za prisustvovanje snimanju pjesama o patnji drugih ljudi, čiji se životi odvijaju veoma daleko od Waterloo Bridgea.
Ako vam ovo zvuči pomalo nakaradno, niste sasvim u krivu. Album koji je trebao na autentičan način progovoriti o pravim problemima, vjerojatno je najslabije izdanje u karijeri ove kantautorice. Ipak, za sobom je povukao i mnogo pratećeg sadržaja, uključujući i knjigu s Pollynim zapisima (koji su pretvoreni i u radio dramu) te fotografijama njezinoga suputnika, irskog fotografa Seamusa Murphyja. On je i režirao dokumentarni film “A Dog Called Money” (2019), koji se trebao prikazati na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa Glazbeni globus.
Bilo je teško očekivati da će Murphyjev film o nastanku albuma u nekoj većoj mjeri biti bolji od same ploče, ali ispostavilo se da je još slabiji u komuniciranju njegove poruke od samih pjesama. Dokumentarac nam je mogao odgovoriti na brojna pitanja – primjerice zašto baš Afganistan, Kosovo i Washington… Međutim, propušta tu priliku i umjesto toga publici servira nepovezane scene s putovanja, praćene čitanjem zapisa iz Pollyne bilježnice koji bukvalno opisuju kadrove ispred nas. Ne može se reći da je sav materijal upotrijebljen u filmu nekvalitetan, jer čujemo i dosta odličnog muziciranja, pogotovo u kadrovima iz Afganistana, te kako je ovo mjesto kasnije nadahnulo određene brojeve na albumu. No, radi se o rijetkim svijetlim točkama jer iz ovog filma uglavnom doznajemo – veliko ništa.
Zapravo je najveća šteta da je upravo ova ploča dobila prateći film, a ne recimo njezina puno uspješnija prethodnica “Let England Shake” koju su mnogi kritičari smatrali jednim od najboljih albuma desetljeća na zalasku.
Scene iz studija ne donose mnogo uzbuđenja, tkogod se bavio snimanjem glazbe zna da nije riječ o glamuroznom procesu kakvog ga možda zamišljaju neki manje upućeni, dočim snimke s terena također ne bilježe pretjerano spektakularne trenutke koje bi dignule sam dokumentarac. Propuštena je i prilika da bilo tko od uključenih u proces nastanka albuma, bilo sama PJ ili neki od slavnijih suradnika poput Micka Harveya i Jamesa Johnstona, izravno u kameru kaže nešto o djelu čijem rađanju svjedočimo kroz sat i pol završnog materijala. Tako na kraju ostajemo pod dojmom da se o konceptu i nema ništa pametno za dodati i da je album, kao i putopisni zapisi, samo niz slučajno nabacanih ideja koje pokrivaju spektar od ratnih stradanja, preko siromaštva pa do rasizma u Sjedinjenim Državama, okupljenih u uzaludnoj nadi da će u konačnici činiti neku smislenu cjelinu.
Zapravo je najveća šteta da je upravo ova ploča dobila prateći film, a ne recimo njezina puno uspješnija prethodnica “Let England Shake” koju su mnogi kritičari smatrali jednim od najboljih albuma desetljeća na zalasku. Ovako smo dobili slabašan film o slabašnom albumu izvođačice koja i može i zaslužuje mnogo bolje. Bilo bi lako reći da će barem vatreni obožavatelji iz viđenoga biti u stanju izvući nešto više, ali i to je veliko pitanje.