EsejiProzori"Nezaposlena žena s djecom" - Žena koje nije bilo

“Nezaposlena žena s djecom” – Žena koje nije bilo

|

Kada su ekonomski i socijalni portreti žene u pitanju hrvatska je dokumentaristika između dva rata omeđena dvama antologijskim ostvarenjima. S jedne strane smjestilo se remek-djelo “Od 3 do 22” (Zagreb film, 1966.) u kojem Krešo Golik igranofilmskim sredstvima portretira jedan dan u životu udane mlade radnice Smilje Glavaš. Cilj mu je bio prikazati surovu egzistenciju radničke klase, posebno njenog ženskog dijela koji dodatno pati i pod čizmom patrijarhata. Točno dvadeset godina kasnije, u jednakoj mjeri obilato se koristeći igranofilmskim izlaganjem, Krsto Papić (1933. – 2013.) snima svoj kratki portretni film “Nezaposlena žena s djecom” (Zagreb film, 1986.) u kojem kao protagonisticu također postavlja jaku, ali od društva pregaženu ženu, inženjerku geologije Danicu Miletić. I njegova glavna junakinja je majka, ali bez posla, razvedena i ne baš u cvijetu mladosti.

Obojica redatelja žestoko kritiziraju tadašnji politički sustav – sa ženama kao instrumentom prikaza sveopće sistemske nepravde, koju upravo one najsnažnije osjećaju na svojim plećima. Golikov film ove probleme ne stavlja eksplicitno na dušu Jugoslaviji i njenom društveno-političkom ustroju. Smilja, doduše, živi u državi bratstva i jedinstva, ali Golik zbog restriktivnog političkog konteksta onog doba, težište radničkih nedaća seli u domenu univerzalnog kako bi u konačnici glorificirao njihovo svakodnevno trudbovanje. Dvadeset godina kasnije, Jugoslavija počinje pucati po šavovima. Sve što ostaje ekonomska je rupa bez dna, uz sve glasniji lavež pasa rata. Papić u tim okolnostima nema više što skrivati, realistično prikazujući svoju visokoobrazovanu protagonisticu koja već godinama ne može pronaći posao. Umjesto izgradnje karijere, Danica prima nedovoljnu socijalnu pomoću, podižući u skromnoj kućici na Trnju dvoje blizanaca, dječaka i djevojčicu školske dobi. Obitelj se prehranjuje sakupljajući po okolnim šumama i proplancima samoniklo jestivo bilje. Njega jedu pred TV-om, iz kojeg suklja neki bolji život vječno rastuće Jugoslavije, kako bezbrižno cvrkuće pjesma s televizijskog ekrana.

Papić se ne libi biti direktno kritičan prema jugoslavenskom sistemu, dopuštajući glavnoj protagonistici opservaciju tadašnjeg društveno-ekonomskog konteksta iz kuta običnog radnika, k tome i ženskog. Danica u “Nezaposlenoj ženi s djecom” otvoreno govori o ljudima koji se klone socijalnih slučajeva poput njenog, bojeći se zaraze siromaštvom. Jugoslavija je osamdesetih godina još uvijek izrazito konzervativna i patrijarhalna sredina, pa su tako i neke profesije poput Daničine geološke, izrazito muške. Vjerojatno je i stoga, govori Papićeva junakinja, nemoguće naći posao u struci, pogotovo uz postojanje ekonomskih kasti iz kojih nije dopušteno napredovanje. Osim ovim provokativnim i preciznim komentarima same protagonistice, Papić svoju kritiku gradi i nimalo suptilnim slikovnim kontrastiranjem: Daničine tmurne svakodnevnice s televizijskom, koja dopire s malog ekrana. Dok njena djeca jedu skromni obrok od samoniklog bilja, kao slasticu konzumirajući kruh i pekmez, dotle s TV-aparata dopiru reklame koje u duhu pravog budućeg potrošačkog društva nude hranu iz snova. Vrhunac kontrastiranja dvaju nespojivih života, Papićevo je ubacivanje kadrova emitiranja tada popularne sapunice “Dinastija” o intrigama ultrabogate američke naftaške obitelji Carrington.

Koliko je Daničin život daleko od bajke shvatili smo mnogo ranije od ove doslovne poante hrvatskog redatelja. Vrijednost Papićeva filma ipak ne leži tek u pukom isticanju životarenja siromašnih bez trunke dostojanstva, već opomeni kako se svi politički i ekonomski sistemi svojski trude takve pojedince učiniti nevidljivima. Lažna zrcala potrošačkog društva jednokratnih ugoda i površne samodopadnosti, jednostavno ne trpe drugačija pravila. Na društvenim se mrežama nitko ne hvali svojom socijalnom pomoći, dječjim doplatkom, otkazom i razvodom. Pa ipak, sve ove manje fotogenične stvari neizbježno se događaju upravo ovdje, upravo sada i upravo nama.

“Nezaposlena žena s djecom”

  • Scenarij i režija: Krsto Papić
  • Organizacija: Ante Deronja
  • Kamera: Venci Orešković
  • Montaža: Robert Lisjak
  • Glazba: Brane Živković
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1986.
  • Trajanje: 13 minuta

Povezani tekstovi

“Ways of Seeing” – Novi pogled na muški pogled

Nasljeđe serijala "Ways of Seeing" vidljivije je i dugotrajnije od svih ostalih proizvoda konstruiranih u studijima BBC-ja.

“Civilisation” – Uspon autorskog dokumentarca

Bez zadrške se može ustvrditi da je dokumentarni serijal "Civilisation" redefinirao cijelu kategoriju televizijske kulture.

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U četvrtak riječka premijera “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

U četvrtak se održava riječka premijera dokumentarnog filma "Mirotvorac" (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.

Izlišnost iluzija

Od 26.5. do 3.6. ove godine u Novom Sadu je održano 70. Sterijino pozorje.

“Funk YU” – Nedostupna singlica pod bljeskom disko-kugle

"Funk YU" (2024) redatelja Franka Dujmića, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav.

Vraćaju se “Doksi u Kleti” uz projekciju “Grand Prizea” Anje Koprivšek

Nakon godine dana pauze vraćaju se "Doksi u Kleti", uz projekciju "Grand Prizea" (2024) redateljice Anje Koprivšek.

1. “Dokumentarni.days”, drugi dan: Vlastita obitelj ispred kamere

Drugoga dana prvog izdanja programa "Dokumentarni.days", upriličena je dodjela 6. Nagrade Dokumetar, potom i panel "Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film".

1. “Dokumentarni.days”, prvi dan: Civilizacijski domet

U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi "Dokumentarni.days", priredba u organizaciji Udruge Dokumetar.

Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja

Ben Rivers i Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije - "Krabi, 2562" (2019).

6. Nagrada Dokumetar: “Motel” Filipa Mojzeša je najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine!

Ovogodišnju, šestu po redu Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2024., dobio je "Motel" (2023) Filipa Mojzeša.

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.