PočetnaRecenzije"Selo bez žena" - Ovce, pijetlovi i trojica srpskih "starih momaka"

“Selo bez žena” – Ovce, pijetlovi i trojica srpskih “starih momaka”

|

Višestruko nagrađivani dokumentarac redatelja Srđana Šarenca, “Selo bez žena” (2010), odavno je odradio vlastiti festivalski život prije nego što je završio u recenzentskim rukama portala Dokumentarni.NET. Ovaj tragikomični dokumentarni grumen zlata o trojici neoženjene braće u tridesetima, naosvajao se uglednih priznanja diljem Europe, zabilježivši zapažene nastupe i na nefikcijskim festivalskim gigantima poput ZagrebDoxa i nizozemske IDFA-e 2010. godine.

Opservacijski film Srđana Šarenca prati živote trojice braće – Zorana, Dragana i Rodoljuba – i zajedničku životnu sudbinu neizbježno isprepletenu s trošnim zidovima njihove potleušice u nepristupačnim vrletima jugozapadne Srbije. U tom zabačenom selu po imenu Zabrđe, braća žive zajedno s još petoricom neoženjenih sumještana, od kojih se u dokumentarcu pojavljuje tek stariji, ali prepredeni i još uvijek živahni susjed Velimir.

Šarenac je sa svojom snimateljskom ekipom ekspresno uletio u rulje ruralne srpske apokalipse, čiji su glavni sudionici mučeničkom lakoćom odavno apsorbirali vlastitu pretpotopnu stvarnost bez vodovoda i asfaltiranih cesta, a čiju monotoniju razbijaju tek blejanje prisutnih ovaca ili glazbeno šepurenje lokalnih pijevaca.

Težak je to život za trojicu odraslih muškaraca koji spavaju u istoj prostoriji, a čije unutrašnje zidove umjesto tapeta krase stručno oblijepljeni portreti golih ljepotica iz bogtepitaj kojih stručnih časopisa. No kad jednom od njih napokon dosadi svakodnevno buđenje bez ljepše polovice, stvarnost ovih starih momaka više nikad neće biti ista…

Napraviti slojevito i upečatljivo dokumentarno ostvarenje i unatoč tim očiglednim problemima – što “Selo bez žena uistinu i jest” – čak i iz ove perspektive pogledanog filma, graniči sa znanstvenom fantastikom. Šarenac je bez većih napora mogao zabrazditi u zamku farsične karikaturalizacije svojih likova i izbjeći drastično težu zadaću udjeljivanja empatične note, po svemu ipak tragičnim sudbinama.

Iako po svojoj tematici dosta blizak Slijepčevićevom “Gangster te voli” (2013), Šarenčevo djelo tek je na trenutke uspjelo dosegnuti “Gangsterovu” tragikomičnu stratosferu protkanom suptilnim sociološkim komentarom jednog ruralnog eko-sistema. Za razliku od spomenutog dokumentarca i nenadmašne galerije likova imotskog zaleđa, Šarenčeva braća uglavnom su šutljivi brđani, čiju škrtost na suglasnicima simbiotički izvrsno nadopunjava njihov ograničeni set emocija, pretežno rastavljen na tek primalnu garnituru najosnovnijih faktora.

Kako, k vragu, ne napraviti karikature od muškaraca koji u današnje vrijeme jedva znaju razgovarati na mobitel, veliku nuždu obavljaju u iskopanoj priručnoj rupi s pokretnim vratima, a riječ e-mail vjerojatno povezuju s pločicama izmaštanog Godotovskog vecea?

Napraviti slojevito i upečatljivo dokumentarno ostvarenje i unatoč tim očiglednim problemima – što “Selo bez žena uistinu i jest” – čak i iz ove perspektive pogledanog filma, graniči sa znanstvenom fantastikom. Šarenac je bez većih napora mogao zabrazditi u zamku farsične karikaturalizacije svojih likova i izbjeći drastično težu zadaću udjeljivanja empatične note, po svemu ipak tragičnim sudbinama.

Redatelj “Sela bez žena”, međutim, majstorski je poentirao, u prvi plan kao solidnu dokumentarnu bazu stavivši najsnažnije ljudske emocije poput straha, usamljenosti i želje za ljubavlju. Slaveći Zoranovu bolnu želju za promjenom i izlaskom iz zone komfora, Šarenac je elegantno zaobišao patronizirajući birtijaški jal i svome dokumentarcu uspio osigurati univerzalnu životnu priču s kojom se svi možemo poistovjetiti.

U osamdesetak minuta svoje staromomačke nefikcijske pustolovine ovaj redatelj uspio je utisnuti snažni osobni pečat, majstorski žonglirajući kulturološkim metaforama (poslovi na selu uz zvukove srpskih narodnjaka) i neskrivenom političkom ironijom (Srbi, uključujući i Zorana, po buduće žene odlaze u Albaniju).

Da, “Selu bez žena” ponekad fali pokoje zrnce empatije, intimnosti i topline – nešto na što redatelj, zbog već spomenutih objektivnih okolnosti, i nije mogao utjecati. Ono na što Šarenac jest mogao utjecati – neshvatljivi i gotovo diletantski kraj samog filma – redatelju je u konačnici oduzelo značajni postotak konačne ocjene na našem portalu. Preporuka za gledanje “Sela bez žena”, međutim, i dalje stoji…

"Selo bez žena"
Režija: Srđan Šarenac
Godina proizvodnje: 2010.
Zemlje podrijetla: Srbija / Hrvatska / Francuska
Trajanje: 83 minute

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Srđan Šarenac<br> Godina proizvodnje: 2010.<br> Zemlje podrijetla: Srbija / Hrvatska / Francuska<br> Trajanje: 83 minute"Selo bez žena" - Ovce, pijetlovi i trojica srpskih "starih momaka"