Iako u slučaju mladog redatelja Igora Bezinovića ne možemo tvrditi da se radi o filmskom početniku (kratki dokumentarci “Natprosječan”, “Nepovratno”, “Susret”, “TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje” te kratki igrani film “Goli sati”), ovaj rođeni Riječanin tek je sa svojim dugometražnim dokumentarnim prvijencom “Blokada” (2012) uspio skrenuti pozornost šire javnosti na svoj rad.
Snimanje “Blokade”, dokumentarnog testamenta o najmasovnijem studentskom prosvjedu od 1971. godine, završeno je još 2009. godine, no maloj filmskoj ekipi okupljenih oko Igora Bezinovića trebalo je tri godine za raščišćavanje 200-satne džungle snimljenog materijala.
Snimljen najvećim dijelom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Bezinovićev film od samih početaka prati borbu zagrebačkih studenata i njihovo zalaganje za pravo na besplatno obrazovanje. Čin koji je trebao dodatno senzibilizirati hrvatsku javnost za njihove probleme – zauzimanje glavne zgrade Filozofskog fakulteta – protegnuo se na čak 34 dana, na vrhuncu prosvjeda pridobivši još dvadesetak fakulteta diljem Hrvatske te samo Vijeće Filozofskog fakulteta za svoj pravedni, ali ulitmativno utopistički cilj.
Mladi Riječanin uspješno se infiltrirao u studentske redove fakulteta koji je i sam, ne tako davno, uspješno apsolvirao. Faktografski i kronološki besprijekorna “Blokada” gledatelja kirurškom preciznošću vodi kroz znoj, uznevjerenost i ustreptalost revolucionarnog travnja 2009. godine, kada je i građanski neosviještena i u ralje neoliberalnog kapitalizma odavno uronjena Hrvatska, na trenutak odala dužnu pažnju šačici studentarije s Filozofskog.
Što je, zapravo, Bezinović htio postići “Blokadom”? Gledamo li samo s već spomenute faktografske strane medalje, Riječaninov dokumentarac vjerojatno je jedan od najvjernijih prikaza buđenja studentsko-građanske svijesti od početka hrvatske samostalnosti.
Pažnja koja se – u nedostatku željenog dijaloga s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, prevrtljivosti profesorskog tijela, inertnosti vodstva Filozofskog fakulteta, ADHD pažnji hrvatskih medija, ali i grozomornim izborom početka prosvjeda te poprilično neartikuliranom i nejedinstvenom studentskom tijelu – istopila poput snijega na travanjskom suncu.
Bezinović je kompaktnu cjelinu “Blokade” razdijelio na četiri fabularna čvora: direct cinema prikazu intimnije strane prosvjeda, zajedničke studentske plenume na kojima se odlučivalo o pojedinim koracima naspram Ministarstva obrazovanja, sjednicama samog Fakultetskog vijeća te kratkim ali iznimno simptomatičnim obasjavajućim vatrometom nesposobnosti bivšeg ministra Dragana Primorca.
Što je, zapravo, Bezinović htio postići “Blokadom”? Gledamo li samo s već spomenute faktografske strane medalje, Riječaninov dokumentarac vjerojatno je jedan od najvjernijih prikaza buđenja studentsko-građanske svijesti od početka hrvatske samostalnosti. Fascinantno je na ekranu promatrati jednu skupinicu donedavnih studentskih anonimaca koji su za jaja tjednima držali dvodimenzionalne hrvatske medije, ali i koji su od svojih profesora prosvjednim serumom istine uspjeli izvući pokajnička priznanja o vlastitoj nesposobnosti.
S druge pak strane, “Blokadi” nasušno nedostaje osobni štih ili barem pojedinac koji bi svojom karizmatičnošću i životnom pričom ovom dokumentarcu dao toliko bitan osobni pečat. Jer budimo realni, prevladavajući mit o besposličarskoj i privilegiranoj kasti s Filozofskog koja iz dokolice traži besplatan gablec, ni s Bezinovićem dokumentarcem nije do kraja raspršen. Činjenica je to koja ovom iznadprosječnom ostvarenju daje određene TV-kalendarske kvalitete, a Bezinovića – naravno, nenamjerno – promiče u neželjenu ulogu dokumentarnog znanstvenika, koji svoje subjekte promatra iza zapečaćene staklene pregrade.
Unatoč svim zamjerkama, “Blokada” izvrsno funkcionira kao dnevnički testament jednom olovnom vremenu, dodatno zagađenom sužanjskim matrixovskim mentalitetom i deklarativnoj solidarnosti. Solidarnosti nakon čijeg se optimističnog partyja vlasnici altruističkog stana uglavnom moraju baviti začepljenim veceom punog okoštalih govana jednog anakronog sistema i pojedincima koji su nekim Mišinim hitom odavno uglazbili hrvatsku hit-maksimu “Najbolje je ništa ne talasati”.
Ohrabrujući je ovo dugometražni debi mladog hrvatskog redatelja od kojeg, s pravom, u budućnosti očekujemo još kompleksnija djela sa snažnijim autorskim pečatom.