Alexandria Ocasio-Cortez nova je superzvijezda američke politike. Nema još ni trideset godina, pametna je, lijepa i ludo ambiciozna, a od početka ove godine sjedi u Kongresu kao predstavnica 14. kongresnog okruga New Yorka koji uključuje dijelova Bronxa i Queensa. Poznata i po svojim inicijalima, AOC je izabrana u Kongres kao najmlađa zastupnica u povijesti SAD-a. Na temelju energične kampanje na predizborima je prošle godine bez velikih donatora pobijedila favoriziranog demokrata Joea Crowleyja, kojeg se nitko nije usudio izazvati punih četrnaest godina. Isto je zatim i na glavnim izborima učinila svom republikanskom protukandidatu Anthonyju Pappasu. Ocasio-Cortez utjelovljuje novu snagu lijevog krila Demokratske stranke, čije redove u sve većem postotku popunjavaju žene, i to crkinje ili latinoamerikanke poput same AOC. Republikanci je ne mogu smisliti, a i velik dio umjerenih Demokrata zazire od njenog socijalizma koji se nakon predsjedničke kampanje Bernieja Sandersa 2016. godine poput požara proširio među mlađim američkim glasačima.
Ljubitelji dokumentarnog filma Ocasio-Cortez mogli su vidjeti u posljednjem pamfletu Michaela Moorea, “Fahrenheit 11/9” (2018). Sada je ova ambiciozna političarka postala i glavnom temom novoga Netflixovog filma “Knock Down the House” (2019) američke redateljice Rachel Lears, koji se bavi upravo prošlogodišnjim kongresnim kampanjama nekolicine žena koje su se usudile ući u klinč s mnogo poznatijim unutarstranačkim protukandidatama. Dokumentarac je na ovogodišnjem Sundanceu osvojio Nagradu publike, a osim Ocasio-Cortez kao glavne zvijezde filma, u pozadini prati i kampanje Cori Bush, Paule Jean Swearengin i Amy Vilele (Missouri, Nevada, Zapadna Virginija). U konačnici mlada Njujorčanka jedina uspijeva gotovo nemoguće – pobijediti svakovrsne prepreke i pronaći put do kongresne stolice. “Mora nas stotinu pokušati kako bi jedna uspjela”, tješi AOC jednu od svojih kolegica nakon poraza.
Početne minute “Knock Down the House” ne nude pretjerana objašnjenja događaja koji su prethodili ili se trenutno odigravaju pred nama, pa će neupućenima u tekovine američkog političkog sustava film djelovati konfuzno, gotovo dezorijentirano. Lears ipak ubrzo pronalazi uporište u svojoj glavnoj zvijezdi, nudeći narativ o snazi ideja, energije i ambicije u borbi protiv uhodane i samozadovoljne političke mašinerije kojoj se Alexandria Ocasio-Cortez, bivša konobarica i utjelovljenje američkog sna, na krilima želje za boljim životom svoje zajednice, suprostavlja kao politički underdog. Nažalost, neistomišljenici današnjeg političkog pop-stara i kraljice društvenih medija, gotovo se i ne spominju, a radi se o možda najzanimljivijoj sastavnici bitnoj za razumijevanje uspona ove mlade američke političarke. I premda u filmu svjedočimo zanimljivim behind the scenes dionicama tamošnje političke scene, kao i intimnim trenucima poput sviranja klavira popularne političarke u djevojačkoj dobi, dojam je da AOC kamerama dopušta vidjeti koliko im i sama dopusti, unutar gabarita pomno uhodanog PR narativa političkog show businessa. Također, autorica “Knock Down the House” ne postavlja ključno i aktualno pitanje u SAD-u: koliko su radikalna unutarstranačka strujanja potrebna Demokratskoj stranci, koja kao glavni zadatak ispred sebe stavlja sprečavanje drugog Trumpovog mandata. Ipak, AOC svakako posjeduje karizmu i energiju koja može probuditi entuzijazam mnogih, pogotovo mlađih birača. Nije nemoguće očekivati da će upravo ona biti jedan od glavnih igrača u trci za predsjedničku fotelju 2024. ili 2028. godine.
Dojam je da Alexandria Ocasio-Cortez kamerama dopušta vidjeti koliko im i sama dopusti, unutar gabarita pomno uhodanog PR narativa političkog show businessa.
Osim njenih obožavatelja, međutim, ostali vjerojatno neće biti jednako oduševljeni dokumentarcem. Neameričkoj publici “Knock Down the House” poslužit će vjerojatno kao zanimljiv uvid u specifičnosti tamošnje političke kulture, ali vjerojatno neće ostati previše dirnuta sentimentalnim sekvencama poput one u kojoj Alexandria pred stubama Kongresa plače prisjećajući se oca koji joj je usadio sveameričke vrijednosti. Dodatna zamjerka može se uputiti redateljici Rachel Lears zbog manjka dubinske analize političkog sustava iz konteksta rase, spola i ekonomskog backgrounda četriju protagonistica, stvari kojih se u filmu dotiče tek usputno i sporadično. S ove strane Atlantskog oceana nekako smo rezerviraniji prema političarima, instinktivno im ne vjerujemo i oprezni smo kad nam kroz političku platformu prodaju ideološki timeshare dodatno uvjetovan propisanom terapijom nacionalnog naboja. Nama je teže uvaliti ovakav film.