EsejiProzori"Naša djeca" – Budućnost pripada njima

“Naša djeca” – Budućnost pripada njima

|

“Djeca se igraju snovima budućnosti. Starci se igraju snovima prošlosti.”

– William Powell, “Ziegfeld Follies” (1946)

Zvuči nevjerojatno, ali postojao je trenutak u našoj povijesti kad se činilo kako se pred mladom jugoslavenskom državom rasprostire ljepša, obećavajuća budućnost. Iako je zemlja nakon Drugog svjetskog rata bila u devastiranom stanju, poraćem je vladao zarazni entuzijazam. Ohrabreni ratnom pobjedom i novootkrivenim idealima bratstva, jedinstva i samoupravljanja, ljudi su ponosno gazili preko ruševina ravno u budućnost. A u njoj smo trebali postati stanovnicima velike, bogate i složne zemlje u kojoj caruju ljubav i drugarstvo. Danas je jasno da smo umjesto prema svijetloj budućnosti, naposljetku otplovili prema još jednom ratu, a iluzije bratstva i jedinstva glatko je zamijenio opipljivi, cinični egoizam kapitalizma. No, prije više od pola stoljeća činilo se kako budućnost pripada samo nama i našoj djeci, za koju se tada mukotrpnim radom i odricanjem gradio bolji svijet.

Stoga ne čudi da je pripadnik velikanske kaste naše kinematografije socijalističkog razdoblja, Branko Bauer (1921. – 2002.), jedan od svojih prvih filmova uopće nazvao upravo “Naša djeca” (1950) te u njemu na maštovit, filmski uvjerljiv, iz današnje perspektive naivno optimističan način, prikazao život partizanskog pomlatka. Djeca će ostati omiljeni Bauerov junaci i u cjelovečernjim igranim filmovima: od debija “Sinji galeb” (1953), preko kultnog “Ne okreći se sine” (1956), sve do TV-serije “Salaš u Malom Ritu” (1976) i oproštaja od redateljske karijere s “Boškom Buhom” (1978). Bauer, koji nije prema uvriježenom mišljenju promovirao službenu ideologiju bivše države, jednostavno je privatno vjerovao u njene ideale. Ovog iznimno talentiranog filmskog humanista službene pripovijesti nisu odveć zanimale; privlačile su ga, pak, priče malih ljudi, doslovne i metaforičke. Njegov predmet interesa bio je i ostao moralni habitus čovjeka, jedinstven humanistički potencijal izgradnje boljeg svijeta postavljenog na temeljima naše mogućnosti solidarnog i suosjećajnog djelovanja, po čemu se upravo i ključno razlikujemo od svih ostalih nama poznatih bića.

Film “Naša djeca” započinje dolaskom filmske ekipe u dječje odmaralište na nekom jadranskom otoku. Filmaše ne vidimo, ali ih se spominje u narativno struktuirajućem voice-overu. Tako nam ugodan ženski glas otkriva dječaka preodjevenog u Indijanca, našeg vodiča prema ostatku njegovih drugova. Bauer zatim dinamično i opservacijski neposredno snima golišavu djecu koja nesputano uživaju u morskim radostima, dok naratorica isijava humorom baziranom na njihovim nevještim pokušajima plivanja i ronjenja. Nakon morskih avantura, vrijeme je za ručak kojeg u odmaralištu serviraju odgojiteljice, a slika i prateći tekst fokusiraju živopisne humoristične detalje vezane uz nedostatak higijene, ali i manira za stolom. Kamera radnju prebacuje i do obližnjeg ribarskog mjesta gdje upoznajemo starog kapetana. S pionirima se zajedno divimo crvenoj zvijezdi – onoj s morskog dna. No, ovom raju na zemlji mora doći kraj – u socijalizmu prije svega valja raditi, a pioniri moraju učiti. Stoga se Bauer u drugoj polovici filma prebacuje na prve školske dane djece iz odmarališta, među njima izdvajajući malenog Željka čiji su nestašluci autoru nudili najviše komičnog potencijala. I tako pioniri veselo, iako ne uvijek glatko, uče pisati, računati i recitirati revolucionarne pjesme naizust, na kraju se polugodišta složno natječući u znanju ne bi li osvojili – knjige!

Naivnost i nevinost svijeta zarobljenog u Bauerovom filmu danas nam se čine egzotičnim reliktom davnog vremena čije su norme i vrijednosti svjetlosnim godinama udaljene od naših. Budućnost koju su gradila Bauerova djeca bila je lišena cinizma, egoizma i nepotizma. Sve što ste trebali raditi kako bi iz sretnog pionira odrasli u pokretača pravednog društva, bilo je učiti, dijeliti i bespoštedno vjerovati čovjeku s fotografije iznad školske ploče. Vjerodostojan dokumentarni film o našoj djeci izgledao bi dijametralno drugačije, ali bi, kao i Bauerov, u svojoj vremenskoj kapsuli sačuvao vrijednosti današnjeg društva, kao i neizbježnu, konačnu osudu što je nudi perspektiva sagledavanja iz neke daleke budućnosti.

“Naša djeca”

  • Režija: Branko Bauer
  • Scenarij: Branko Bauer, Ivanka Forenbacher
  • Kamera: Matija Brgles
  • Produkcija: Jadran film
  • Godina proizvodnje: 1950.
  • Trajanje: 15 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.

Povezani tekstovi

Uvod u svijet Adama Curtisa – dokumentarist moći i ideologije

Adam Curtis nije prorok kraja, već analitičar raspada – poglavito raspada općeg smisla, pri čemu ne nudi izlaz, ali nas poziva da povijest iznova preispitamo.

Werner Herzog, dokumentarist – od ekscentrika do klasika (I)

Njemačko-američki sineast Werner Herzog (rođ. Stipetić) afirmirao se kao jedan od najistaknutijih predstavnika njemačkog novog filma 1970-ih.

Pozivi u stranu

Posljednji esejistički tekst "Novi gruzijski film" govori o filmovima autorica Ane Džapšipe i Salomé Jashi.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

20. DOKUart: “Cent’anni” – Kronika jedne veze

U filmu "Cent'anni" (2024) Maje Doroteje Prelog, pratimo osobni Giro d'Italia na koji se zaputio njezin životni partner Blaž.

“Fade In – prvih 25 se pamti”: Fade In i “Direkt” u KIC-u

U sklopu projekta "Fade In – prvih 25 se pamti", Fade In započinje seriju događanja posvećenih stvaralaštvu i autorima koji su obilježili četvrt stoljeća rada u ovoj organizaciji.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 20. DOKUarta

Završeno je jubilarno, 20. izdanje DOKUarta,, a nagrada publike pripala je filmu "Fiume o morte!" Igora Bezinovića s prosječnom ocjenom 4,81.

Werner Herzog, dokumentarist – od ekscentrika do klasika (II)

Drugi nastavak esejističkog serijala "Werner Herzog, dokumentarist - od ekscentrika do klasika".

Silvestar Mileta: “Osjećamo nepodijeljene simpatije prema novom konceptu Dana hrvatskog filma”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta, za Dokumentarni.net najavljuje njegovo 34. izdanje koje će se ponovno održati u Karlovcu.

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskoj konkurenciji 68. DOK Leipziga!

Čak dva hrvatska dokumentarna filma ušla su u natjecateljski dio ovogodišnjeg, 68. DOK Leipziga.

82. Međunarodni filmski festival u Veneciji: “The Tale of Silyan” – Let iznad praznog ognjišta

Novi film Tamare Kotoveske, "The Tale of Silyan" / "Prikaznata za Siljan" (2025), prikazan je na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

21. Festival 25 FPS: “Biti John Smith” – A žudio je za slavom

"Biti John Smith" je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod.

Novi azerbejdžanski film u Klubu MaMa

U Zagrebu će se 16. listopada u 19 sati, u prostoru Kluba MaMa, održati filmsko-diskurzivni program "Novi azerbejdžanski film".

Uvod u svijet Adama Curtisa – dokumentarist moći i ideologije

Adam Curtis nije prorok kraja, već analitičar raspada – poglavito raspada općeg smisla, pri čemu ne nudi izlaz, ali nas poziva da povijest iznova preispitamo.