Američka redateljica Gabriela Cowperthwaite ove je godine u javnost izašla sa svojim dokumentarcem “Blackfish” (2013), koji se uz “Čin smaknuća”, sasvim opravdano, svrstava u najuži krug kandidata za dokumentarni Oscar.
“Blackfish” govori o zloglasnom Tilikumu, kitu ubojici koji je u zatočeništvu zabavnih vodenih parkova usmrtio tri osobe, od kojih su dvije bile njegovi treneri.
Ako ništa drugo, “Blackfish”, poput Herzogovog “Grizzly Mana” (2005) ili Marshovog “Project Nima” (2011), još jednom i po tko zna puta apostrofira činjenicu kako ljudski zakoni, barem kad je priroda u pitanju, ne znače apsolutno ništa. Čimpanze, medvjedi, kitovi. Svejedno, zapravo. Njima ste, uglavnom, samo produžena motka životnog opstanka. Hrana s ručnim ljudskim produžetkom. Ljubav koje ide kroz želudac. Doslovno.
Kitovi ubojice ili orke mogu narasti i do deset metara, no u prosjeku mužjaci narastu do sedam, a ženke do šest metara. Ti gigantski lovci, koji se uglavnom hrane tuljanima, pingvinima i morževima, teže od pet (ženke) do šest tona (mužjaci), a opet ovisno o spolu, mogu preživjeti pedesetak godina (ženke 50, mužjaci 45 godina).
Orke se uglavnom kreću u obiteljskim matrijarhatnim skupinama, a mladunci cijeli život provedu uz majke. Kompleksni odnosi unutar tih socijalnih struktura samo apostrofiraju očiglednu različitost, kako u ponašanju, tako i u glasanju proučavanih jata kitova.
SeaWorld, taj američki korporativni vodeno-zabavni monolit, desetljećima je odgajao generacije klinaca i pripadajućih roditelja na sasvim drugačijoj i protuprirodnoj dogmi u kojoj je zatočenje jedne iznimno inteligentne životinjske vrste – a sve u svrhu jeftine obiteljske zabave zamotane u tobožnji edukativni celofan – normalan i svakodnevni čin.
SeaWorld, taj američki korporativni vodeno-zabavni monolit, desetljećima je odgajao generacije klinaca i pripadajućih roditelja na sasvim drugačijoj i protuprirodnoj dogmi u kojoj je zatočenje jedne iznimno inteligentne životinjske vrste – a sve u svrhu jeftine obiteljske zabave zamotane u tobožnji edukativni celofan – normalan i svakodnevni čin.
Taj isti SeaWorld, kako nam kronološki i faktički precizno sugerira redateljica Cowperthwaite, godinama je zataškavao napade kitova na svoje trenere, a smatra se kako je takvih incidenata bilo preko sedamdeset (!). Taj isti SeaWorld, pod duboko skrivenim plaštom korporativnog fašizma, godinama je sudjelovao u izlovljavanju kitova u stranim državama, jer im je vlastita država, vidi slučajnosti, zabranila izvršavanje te prljave rabote u domicilnim vodama.
Kad je zbilja dosta? Kad ćemo kao ljudska rasa napokon prihvatiti odgovornost uz arogantnu spoznaju o osvajanju hranidbene piramide? Kad ćemo napokon prihvatiti odgovornost prema sebi, drugom živom biću, prirodi? Kad ćemo napokon tu istu prirodu prestati uguravati u nemušte okvire priručne barbarske posude za led? Kad ćemo prestati projicirati ljudske osjećaje na vrstu koja s ljudima veze nema?
“Blackfish” je edukativni, tehnički i sadržajni spektakl koji je uspješno započeo suočavanje s tim starim i bolnim ranama. Gabriela Cowperthwaite besprijekorno je uspjela prenijeti vlastitu nepropovijedajuću poruku, uz pomoć velikog broja stručnih suradnika, prijašnjih zaposlenika SeaWorlda, goleme količine arhivskih snimaka i kratkih ali informativnih animacijskih rješenja.
Za kraj vrijedi spomenuti kako su čelnici Seaworlda odbili sudjelovati u ovom dokumentarcu. Za konačnu ocjenu nebitno, uostalom kao i za konačni zdravorazumski zaključak kako kitovima nije mjesto u velikodušno proširenim kadama, znanim i kao vodenim zabavnim parkovima.
