Hrvatska odnedavno ima službenog favorita publike najvećeg svjetskog festivala dokumentarnog filma. Da, upravo onog, 29. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu – IDFA-e. Potkraj studenog prošle godine dokumentarni film “La Chana” (2016) hrvatske redateljice Lucije Stojević, na nizozemskom slavlju dokumentaristike pobijedio je s prosječnom ocjenom 9,21, iza sebe ostavivši programirane tearjerkerske favorite poput američkog “Life, Animated” (2016) Rogera Rossa Williamsa. Izuzetan uspjeh u svako doba dana i noći, čak i ne uzevši u obzir zasljepljujuće fakte o relativno neiskusnoj autorici kojoj “La Chana” predstavlja debitantski ulaz na dugometražnu filmsku scenu.
Mlada, 36-godišnja redateljica Lucija Stojević, iz Hrvatske se, zajedno s obitelji, odselila 1988. godine. Rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u Beču, a već je s 18 godina počela “mlatiti po svijetu”, po riječima njene bake. U Škotskoj je diplomirala arhitekturu, u Češkoj završila tečaj režije i montaže na Praškoj filmskoj školi, da bi se zatim vratila u Beč. Tih godina glavna dilema bila je – izabrati arhitekturu ili dokumentarni film. Srećom po ljubitelje nefikcijske umjetnosti, nagon prema dokumentarnom komešanju bio je jači pa se Lucija otisnula prema Barceloni i tamošnjem Master programu iz dokumentarnog filma.
Izbor na katalonsku prijestolnicu pao je zbog tamošnje kvalitete života, ali i želje za učenjem još jednog jezika. Nakon odustanka od Mastera (“činila mi se previsoka cijena za stvari koje se zapravo moraju proći kroz praksu”), krenula je surađivati s nekoliko producentskih kuća kao asistentica režije. Ubrzo nakon njenog priključenja lokomotivi Sedme umjetnosti, počela je financijska kriza koja je dobrano pogodila i španjolsku filmsku industriju. Lucija se tada okrenula kratkim dokumentarcima i suradnji s medijskim kućama poput The Guardiana, The New York Timesa i Global Posta, u konačnici realiziravši njih zavidan broj – tridesetak. (“Najprije bih tražila priče u raznim područjima, od kulture do politike. Zatim sam novinama slala pitcheve za filmove, nakon čega su mi odgovarali zanima li ih određena tema ili ne. Nakon njihova zelenog svjetla napravila bih cijelu produkciju, od scenarija do montaže – uglavnom sama zbog ograničenog budžeta”).
Ipak, ključni trenutak njene mlade filmaške karijere događa se nakon upoznavanja legendarne španjolske plesačice flamenca, 70-godišnje Antonije Santiago Amador – La Chane koja se još 1967. godine pojavila na velikom platnu uz Petera Sellersa u filmu “The Bobo”. Umjesto velike američko-holivudske karijere, ova umjetnica plesa zahvalila se na Sellersovom pozivu preko bare i ostala u Barceloni, ubrzo svojevoljno i posve iznenađujuće ugasivši plesnu karijeru na vrhuncu. Tridesetak godina kasnije Antonia Santiago Amador vraća se na scenu koja plesne korake znači, na onaj posljednji, filmski one last time, u čemu je prati upravo kamera naše autorice. Prati i te kako – IDFA uspješno!
“Još uvijek mi se sve čini potpuno nerealno. Nisam ni sanjala da će film biti tako dobro prihvaćen na našem prvom festivalu. Osobito mi je drago što smo osvojili Nagradu publike. Naime, veliki dio produkcije ‘La Chane’ bio je omogućen crowdfundingom, individualnim donacijama ljudi iz cijeloga svijeta. Osjećala sam stoga pritisak i dužnost dati im dobar proizvod, jer su vjerovali u projekt i kada su nam drugi zatvarali vrata. Izgleda da im je film dobro legao pa sada mogu mirnije spavati”, govori nam Lucija, udana za Amerikanca i majka desetomjesečne Lee, sada već prava Španjolka sa sedmogodišnjim stažem u Barceloni.
“Kroz kratkometražnu formu dolazila sam u doticaj s mnogo vrlo zanimljivih tema. Često sam, međutim, osjećala frustraciju ograničenošću tog formata koji mi nije dopuštao dubinsko istraživanje teme. Čim bi postalo interesantno, već je bilo vrijeme za novi projekt, bilo zbog budžeta ili vremena. Često sam tada osjećala kako temu nisam obradila na željeni način. Bila sam zrela započeti veći i dublji projekt. Zahvaljujući filmu o flamencu u Kataloniji koji sam radila za The Guardian, doznala sam i za La Chanu”, prepričava redateljica svoj početak dugo-dokumentarne premijerne pustolovine. Prije epifanije zvane “La Chana”, Stojević je intervjuirala Beatriz del Pozo, učiteljicu flamenca i muzikologinju te La Chaninu prijateljicu, nekadašnju učenicu.
“Beatriz su se sviđali moji prijašnji filmski radovi pa je predložila upoznavanje s La Chanom o kojoj još nitko nije napravio film. Ona nas je dočekala svojom poznatom paellom, vrlo iskreno ispričavši vlastitu životnu priču. Vrlo brzo me pozvala na romsku feštu njene obitelji, i tako je to počelo… Četiri i pol godine kasnije film je doživio premijeru na IDFA-i.”
Hrvatska redateljica u glavi je imala poprilično jasan koncept kako bi “La Chana” trebala izgledati na filmskom papiru. Nepoznanice, barem one umjetničke prirode na koje je mogla utjecati, rješavala je efikasno i u hodu.
“Jezgra ‘La Chane’ je njen ritam. Od početka mi je bilo vrlo važno uspostaviti taj ritam kao glavnu nit samog dokumentarca. Najprije sam mislila da će film biti usmjeren na La Chaninu prošlost. Ipak, dosta brzo mi je bilo jasno da glavna narativna linija treba pratiti njenu sadašnjost preko koje dolazimo do svih univerzalnih tema u filmu. Shvatila sam, također u kratkom vremenskom razdoblju, kako je njena ličnost toliko snažna da nije bilo potrebe za uplivom drugih osoba i intervjua. Važnije je bilo ostati blizu naše protagonistice, tako da publika istinski osjeti njenu strast za plesom, bol, snagu… Jedinu brigu predstavljalo je pitanje koliko će mi La Chana dopustiti prostora za približavanje; ipak je ona diva. Međutim, relativno brzo je skinula svoju početnu masku”, pojašnjava Stojević, u jednom intervjuu otkrivši savjet svoje glavna protagonistice: “Što god radiš, budi autentična. Daj svoju istinu”.
“Radi se o vrlo dobroj lekciji”, napominje redateljica. “Često sama sebi moram ponavljati taj savjet, pogotovo kad krenem previše konceptualizirati stvari: ‘Vrati se na emociju. Vrati se na istinu. Ne boj se vlastitih emocija.’ U filmu je to osobito važno, jer će gledatelj kroz autentičnost osjetiti emociju. Ovaj dokumentarac radila sam četiri i pol godine, stoga smo La Chana i ja postale iznimno bliske. Lekcija i savjeta bilo je na pretek, ali ova mi je nekako ostala najviše urezana u pamćenje”, iskrena je Lucija, opisujući španjolsku plesačicu kao ekscentričnu divu, istinsku genijalku ritma i djetinjastu baku.
“La Chana” je, kaže, životan film nevjerojatne umjetnice; otkrivanje njenog plesa s jedne, odnosno strasti, bola, snage i borbe s druge strane. Nada se hrvatska redateljica kako će La Chanina priča gledatelje potaknuti na borbu za stvari koje uistinu vole. Jer, koliko god njena tema na prvi pogled bila zahvalna, Stojević je poput vojske ostalih dokumentarista tradicionalno zapela na zatvaranju financijske konstrukcije. U konačnici je film završen dobrim starim crowdfundingom, odgovornim za otprilike polovicu budžeta “La Chane”.
“Da, imali smo problema s financiranjem. U našem konkretnom slučaju, nisam mogla previše promijeniti sadržaj iz razloga što je ‘La Chana’ u srži – španjolski film. Radi se o španjolskoj kulturi, umjetnosti, jeziku… Sve su to stvari koje se gledaju u potencijalnim koprodukcijama. Zbog nepostojanja potrebne kulturne baze bilo je stoga nemoguće dogovoriti tradicionalnu koprodukciju. U Španjolskoj smo uspjeli dobiti potporu RTVE-a, TV3 i Ministarstva kulture koja ipak nije bila dovoljna. Na kraju je film završio kao neobična koprodukcija između Španjolske, SAD-a i Islanda, a više od pola budžeta osigurali smo kroz individualne donacije iz svih krajeva svijeta. Publika nam je, dakle, direktno dala do znanja da ih film zanima. S druge strane, bilo je nemoguće zatvoriti budžet na tradicionalan način”, žali se Stojević koja je “La Chanu” producirala u svojoj novoosnovanoj produkcijskoj kući Noon Films S.L.
Stojević, na svoju žalost, nije dovoljno upoznata sa zbivanjima na hrvatskoj dokumentarističkoj sceni, iako bi to definitivno željela. Budućnost dokumentarizma, pak, vidi u online prostoru, novim medijima i testiranju granice formata kroz virtualnu stvarnost. A onu svoju? Još uvijek u dokumentaristici – s naglaskom na jake individualne priče – premda je na vlastitoj koži osjetila rizičnost redateljskog posla, financijsku prije svega; nikako kreativnu. “Voljela bih i dalje biti dijelom dokumentarnog filmskog svijeta. U svakom slučaju nastavit ću se boriti za ono što volim raditi”, odlučno zaključuje naš intervju Lucija Stojević.
I bolje joj je jer – bolje nije moglo početi. Trijumf na IDFA-i je apsolviran, čekamo nove izazove i drugi svezak obećavajuće započete karijere. Sljedeći dugometražni doku-projekt već je u pripremnoj pećnici naše filmske autorice…