Prije tri godine svjetlo dana ugledao je dokumentarni film “The Woodmans” (2010) redatelja Scotta Willisa. Zamišljen kao intimni portret poznate umjetničke obitelji Woodman, film je trebao razotkriti nove detalje oko tragične smrti mlade fotografkinje Francesce Woodman i posljedice koje je taj događaj ostavio na njene najbliže. Kažemo – trebao – jer je Willisov film, unatoč inicijalno zanimljivoj tematici, slabašno, rutinsko i nenadahnjujuće djelce, koje nas nije obogatilo gotovo nikakvim posebnim novim znanjima glede života i smrti poznate umjetnice.
Francesca Woodman bila je američka fotografkinja koja se fotografijom počela baviti već s 13 navršenih godina. U svojim autoportretima – na koje otpada najveći postotak njenih fotografija – Francesca često pomiče granice, stavljajući vlastito golo tijelo u razne odnose s često klaustrofobičnom, morbidnom i nadrealnom okolinom. Za Francescin nenadmašni i revolucionarni umjetnički senzibilitet šira javnost je, nažalost, doznala tek godinama kasnije. Fotografkinja je tragično skončala svoj život 19. siječnja 1981. godine, počinivši samoubojstvo skokom s njujorške zgrade u kojoj je stanovala. Imala je samo 22 godine.
Tko je, zapravo, bila Francesca Woodman i zašto je skončala svoj život na nama toliko neshvatljiv i tragičan način? Odgovore vjerojatno nikad nećemo doznati. Smijemo li ih uopće tražiti? Kako uopće nečem iracionalnom poput samoubojstva prišiti racionalni prefiks? Smije li nam nekad biti dozvoljeno da iskusimo, prihvatimo, upijemo… I da ponekad ne pitamo? Pogotovo kad vas s druge strane pitanja gleda nediskriminirajuće ništavilo. Koje ne pita i koje ne racionalizira. I koje jednostavno jest.
Francesca je odrasla u okruženju u kojem je “umjetnost iznad svega”, kako je njezina majka Betty, poznata i nagrađivana keramičarka, uvijek govorila. Njen otac George također je ostvario poprilične uspjehe u slikarstvu, a i brat Charles, koji se na filmu tek sporadično pojavljuje, ima određenih umjetničkih sklonosti. Na prvi pogled sretna, skladna i umjetnički nastrojena obitelj. Umjetnost kao religija. Boja i platno umjesto roditelja koji ti pomažu napisati domaću zadaću. Možeš napraviti sve, ali da slučajno nisi slomila moju keramičku vazu ili tanjur…
Wilsonov prikaz Woodmansa oslikan je taštim, samodopadnim i neempatičnim tonovima. Francesa i Charles su, barem se tako stječe dojam, bili plod pretežno reproduktivnih imperativa. Roditeljska ljubav je često morala čekati na završetak sljedeće slike, vaze ili instalacije. A onda je ubrzo dolazio novi projekt. I tako unedogled.
Wilsonov prikaz Woodmansa oslikan je taštim, samodopadnim i neempatičnim tonovima. Francesa i Charles su, barem se tako stječe dojam, bili plod pretežno reproduktivnih imperativa. Roditeljska ljubav je često morala čekati na završetak sljedeće slike, vaze ili instalacije. A onda je ubrzo dolazio novi projekt. I tako unedogled.
Možda zato i ne čudi Francescina hermetičnost, borba s teškom depresijom i golemi manjak samopouzdanja, koje je kanalizirala na sebi jedino prihvatljivi način – fotografijom. Jer kako se povezati s nekim tko istinsku povezanost doživljava isključivo s komadom platna ili “deset deka” gline? Roditelji preminule fotografkinje ni danas se ne mogu pomiriti s gubitkom svoje kćeri. Svaka Georgeova i Bettyjna izgovorena riječ ima svoj smisao. Pokret također.
Pogled u njihove oči, međutim, nudi samo dodatne upitnike. Ni traga sjaju, sjeti ili obrisu nenadoknadivog gubitka. Je li prošlo previše vremena u odnosu na ta tragična vremena ili Woodmansi jednostavno nisu taj empatični kalibar ljudskih bića? Možda redatelj Willis nije taj kalibar – korektnog redatelja koji pita prava pitanja? Možda sve pomalo, možda na kraju ništa od toga.
Kako god bilo, jedna stvar ostaje sigurna – Francesca Woodman bila je unikatna umjetnica s beskompromisnom vizijom vlastite stvarnosti. Daleko ispred vremena i okružujećeg prostora u kojem je djelovala. Francesca je bila i neumoljivo samokritična, kompleksna i zahtjevna osoba. Osoba s golemom hipotekom unutarnjih demona koji su je, na kraju, i stajali života.