“Film nije o Vijetnamu. On jest Vijetnam. U Vijetnamu nas je bilo previše, a imali smo pristup velikoj količini opreme i novaca. Malo po malo, svi smo na kraju poludjeli”, rekao je redatelj Francis Ford Coppola nakon premijere svog kultnog klasika “Apocalypse Now”/”Apokalipsa danas” (1979). Coppolin odgovor bio je vezan na pitanje oko američkog sudjelovanja u Vijetnamskom ratu od 1965. do 1975. godine, no sličan odgovor slavni američki redatelj mogao je dati i na pitanje glede snimanja vlastitog filma.
“Apocalypse Now”. Možda najbolji ratni film svih vremena. Možda i najbolji film svih vremena. Svevremenski i nedostignuti vizualno-filozofski klasik. Coppolino djelo iz 1979. godine – bazirano na kratkoj noveli Josepha Conrada “Heart of Darkness” – iznimno je složeno, slojevito, inteligentno i introspektivno filmsko iskustvo. Samo snimanje, međutim, za sobom je ostavilo… “Određene repove” bi bio popriličan eufemizam. “Gorko iskustvo” malo manji. “Borba za očuvanje zdravog razuma, debakl i ultimativni kaos” su izrazi koji realnije oslikavaju stanje na filipinskom filmskom setu “Apokalipse” sredinom 70-ih.
Sve to, a i malo više, snimila je kamera Coppoline žene Eleanor, uz redateljsku palicu dvojca George Hickenlooper – Fax Bahr, koji su – 12 godina kasnije – arhivskoj građi dodali intervjue glavnih protagonista ovog filmskog spektakla.
Eleanor je, navodno, cijelu filipinsku zbrku snimala za svoj privatni video album, no kasnije su snimke iskorištene u višestruko svrsishodnije svrhe. Rezultat njihovog truda bio je gotovo jednako fascinatni dokumentarac “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” (1991), i okolnostima u kojima se snimanje “Apocalypse Now” protegnulo sa šest tjedana na nevjerojatnih 16 mjeseci.
Kockar, autokrat, submisivan, razmažen i genijalan. Briljantan i gikovski raspušten. Bradati redateljski Napoleon. Sve u jednoj osobi. Čovjek koji izmišlja bolesti kako bi opravdao konačni prekid snimanja, i čovjek koji svakodnevno čitajući “usipa” scenarij nezainteresiranom Marlonu Brandu.
Nevjerojatna, gotovo mitska priča vezana je za snimanje Coppoline ratne uspješnice. Debeli Marlon Brando koji se nije udostojio pročitati niti kratku novelu po kojoj je nastao sam film. “Pretumbacija” glavnih glumaca (Martin Sheen umjesto Harveyja Keitela) nakon samo dva tjedna snimanja. Oluja na Filipinima. Uništeni setovi i borba tamošnje vojske s pobunjenicima udaljenima tek 20 kilometara od mjesta snimanja. Pritisak i izrugivanje medija. Potpuna apatija dobrog dijela filmske ekipe i serijsko drogiranje na setu…
Jadni Francis Ford Coppola. Pravo je biblijsko čudo što se u tim trenucima nije poveo onom poznatom Cartmanovom: “Screw you guys i’m going home”, i otišao sunčati ispod svoje privatne palme na Karibima, recimo. Srećom po filmsku povijest, Coppola je ostao dosljedan svojoj volovskoj upornosti unatoč vlastitim poluozbiljnim samoubilačkim tendencijama i priznanjima kako uopće ne zna što radi. Ples po oštrici zdrave pameti na filipinskih “plus 500”.
Coppola je iznimno kompleksan, gotovo šekspirijansko složeni lik. Kockar, autokrat, submisivan, razmažen i genijalan. Briljantan i gikovski raspušten. Bradati redateljski Napoleon. Sve u jednoj osobi.
Čovjek koji izmišlja bolesti kako bi opravdao konačni prekid snimanja, i čovjek koji svakodnevno čitajući “usipa” scenarij nezainteresiranom Marlonu Brandu. Čovjek koji se boji snimiti “pretenciozni film o velikoj temi”, i čovjek koji kaže: “Čak i ako Marty (Martin Sheen) umre, želim čuti kako će sve biti u redu s njim, sve dok ja osobno ne kažem ‘Marty je mrtav!'”.
I da, Martin Sheen je negdje na polovici snimanja doživio srčani udar, nakon kojeg se oporavljao par tjedana. Luda kuća. I dodatni čavao u već pripremljenom lijesu za našeg Francisa. “Bio je dobar redatelj, ali i ja bi snimio oba “Kuma” da sam imao takve glumce”, već čujemo dežurne kritičare u susjednoj sobi paralelne stvarnosti.
Par godina, 150 milijuna dolara i nekoliko Oscara kasnije, više nitko nije sumnjao u “ćorava koka i zrno po Francisu” priču. “Apocalypse Now” postao je neizbježni filmski klasik, a Coppola je dobio osobnu zadovoljštinu prikačenu na nevidljivu celuloidnu epoletu.
Natpis “jedan od najvećih redatelja svih vremena” za konačni trijumf i malo mira u kući. Jer zamislite dan u kojem se prijepodne svađate sa “zamagljenim” Denisom Hopperom, popodne dižete kredit za završetak snimanja, a navečer u isto vrijeme pišete scenarij za sljedeći dan i igrate “mentalni šah” s Brandovom nepresušnom taštinom. FFC. Sasvim dovoljno za ulazak u legendu, zar ne?
