Tema filma “Hrvatska djevica” nastala je nakon mnogobrojnih diskusija koje sam vodila s koscenaristicom Oljom Budimir o pitanjima seksualnosti i granica ljubavi te nelagodnih emocija koje nas sustižu kad na silu pokušamo ostvariti ljubav.
Olja i ja provele smo mnogo vremena u raspravama o tome što želi žena, a što muškarac – od seksa i nakon njega, što znači taj čin za neiskusnu osobu. Moja je teza bila da svaki pokušaj ostvarenja emotivnog ljubavnog iskustva sadrži u sebi čin seksa kao emocionalnu potvrdu.
Hrvatska je još uvijek većinski katolička zemlja (86% stanovništa tako se izjašnjava), a ustezanje od seksa prije braka jedan je od najvažnijih postulata katoličke vjere. No većina Hrvata u posljednjih dvadeset godina izgubila je nevinost mahom u srednjoj školi, u prosječnoj dobi od šesnaest godina.
Za razliku od onoga što bi se dalo zaključiti iz statističkih podataka, pritisak okoline tj. vršnjaka ima daleko veći utjecaj na odluku o stupanju u seksualne odnose nego pripadnost katoličkoj religiji. Budući da ih ipak podsvijest podsjeća na grijeh, utoliko je i sam čin zaogrnut crnim velom grijeha, pa se mladi uglavnom osjećaju krivima, ali su i uzbuđeni jer kušaju zabranjeno voće.
Već samim time što čine grijeh, kao da se negdje moraju i ispovjediti. Kod svih zabrana više prostora ostaje za malverzacije, loše postupke i tajne. A čini se da prvo seksualno iskustvo ima velik utjecaj i na ona daljnja.
Prema rezultatima naše male dokumentarne studije, dobili smo dojam da je kod Hrvata i Hrvatica gubitak nevinosti obično izveden naprasno i nepromišljeno u nježnoj dobi kasnih tinejdžerskih godina, samo radi čina samog te kao takav oskvrnjuje i okaljava dušu za konzumaciju iskrene romantične ljubavi.
Osim što je prvi seks u Hrvata psihološki obično automutilativan i izvedbeno formalan, to je i događaj koji će se mnogo puta prepričavati bez zadrške, ali i s ponešto ukrasa, kao što ga u filmu prepričava protagonist koji gubi nevinost s iskusnom starijom ženom, zauvijek pohranjujući u mislima mentalnu sliku njezinih grudi za kasniju masturbaciju.
Hrvatska djevica je naziv u kojem se hrvatska referira na hrvatski mentalitet koji se u filmu očituje kroz pomalo konzervativno, ukočeno i tvrdo izražavanje mladih protagonista o delikatnim temama seksualnosti i ljubavi.
Na primjer, protagonistica koja je izgubila nevinost na planini Biokovo, zapravo je tipična hrvatska djevica, jer nužnost odvijanja njezinog prvog seksualnog iskustva s točno određenim tipom muškarca na planinskoj goleti podsvjesno korelira s viralnom video snimkom s planine Kozjak, koja je prije petnaestak godina kružila internetom, a u kojoj su djevojke na prijevaru bile seksualno iskorištavane i snimane uz obećanje da im je takvo podavanje ulaznica za Milano, tj. nužnost za početak manekenske karijere.
Glavni junak filma dokumentarno je sniman nakon što ga je pretukao dečko odabranice njegova srca. On je našeg junaka i svoju djevojku zatekao nasamo i polugole u njezinom stanu. Da bi kasnije prikrila flert, tj. da ne bi ispala preljubnica, optužila ga je za pokušaj silovanja.
Time je ujedno i zasjenjen čin fizičkog nasilja njenog dečka koji je našem junaku te večeri slomio vilicu udarcima šake. Sve to saznajemo iz ispovijesti glavnog junaka ispred kamere, a ta sirova video snimka zapravo je trebala poslužiti kao njegova obrana na sudu. No, ta ispovijest obiluje nelogičnostima, od kojih se jedna tiče posjete dotičnoj djevojci i objašnjenja kako se radilo o pokušaju njezina spašavanja od zagrljaja čovjeka kojeg, po njegovom mišljenju, zapravo nije odabrala po svom srcu.
Glavni junak zapravo je alegorijska djevica, jer, osim što je bio nevin u zločinu za koji je optužen, želi ostvarenje romantične ljubavi, daleko od katoličke krivnje. Način na koji želi objediniti romantičnu ljubav i seksualno iskustvo, ali ne uspijeva zbog neuzvraćenih osjećaja svoje odabranice, podsjeća me na predtinejdžersko idealiziranje ljubavi. Njegov postupak prema djevojci koja ga odbija činio mi se toliko naivan i djetinjasto nepromišljen, da sam pomislila da je on djevica i u seksualnom smislu.
U filmu se stalno suprotstavljaju motivi svetice i kurve, što je vidljivo u pričama svih protagonista i to po klasičnoj hrvatskoj formuli po kojoj je svetica ona koja ne napušta svog voljenog, bez obzira na to je li voljena i tretirana na zadovoljavajuć način, a kurva je ona koja se suprotstavlja načinu na koji je tretirana, bilo riječima bilo postupcima, i zapravo očekuje zadovoljenje.
“On je bio loš u krevetu, zato si ti kurva, jesi to htjela reći?” jedna je od replika upućena protagonistici koja je u biti nezadovoljna svojim seksualnim životom i koja frustraciju verbalizira kao ljutnju prema svojem sad već bivšem dečku.
Možda najveća kontroverza sa samim naslovom filma, ali i filma uopće, stilizirani je intermezzo s polugolom djevojkom u halterima koja ubrizgava drogu u žilu, jer ona nipošto ne može simbolizirati hrvatsku djevicu, nego je prije luđačka kurva (ta se sintagma čak i spominje u filmu).
No njezina je nevinost u žrtvi tijela koju prinosi zbog ljubavi, a koja je u najklišejiziranoj usporedbi filma poput ovisnosti o drogi. No ta sekvenca je više nego ijedna u filmu bila potrebna da u kolektivnoj svijesti hrvatske kinematografije neposredno i golo prispodobi ljubav kao najveću ovisnost.
Odvratnost ili zgroženost činom injiciranja droge fuzionirana je s erotičnosti prizora lijepog tijela djevojke odjevene samo u haltere. Citiram: “Svrha erotičnosti u umjetničkom djelu je da gledatelja potakne na to da razmisli o vlastitim inhibicijama ili svojem emocionalno siromašnom životu.” (A. Danto: “Nasilje nad ljepotom”).
Kontakt svih likova s kamerom, tj. s neočekivanom publikom za koju su znali da bi jednog dana mogla čuti njihove izjave, nevin je i neposredan. Oni kao da žele da se njihove riječi uklešu, kao da izgovaranjem žele učvrstiti vlastita uvjerenja kako bi i sami sukladno njima mogli djelovati. Osim iskrenog kontakta, njihov izričaj ne skriva ništa i zbog toga su nevini, iako ne u seksualnom smislu koji naslov implicira.
“Hrvatska djevica” je underground diverzija na hrvatski film; da je snimljena drukčije, npr. pravom filmskom, a ne malom DV kamerom te s unajmljenim snimateljem slike i tona, njezini protagonisti nikad ne bi pružili tako besraman pogled u svoju nutrinu. Slika je prljava jednako kao i sadržaj koji se prikazuje, a sadržaj je stvaran i upravo se događa pred kamerom.
Moj izričaj kombinira amaterski i profesionalni pristup na svim razinama. Snimke su uglavnom nastale spontano i neplanirano, pa mi se tako događalo da mi protagonisti nenadano pozvone na vrata ili me pozovu na piće.
Profesionalni proces stvaranja filma upoznala sam u Kinoklubu Zagreb. U montaži radim intuitivno, a vrlo često se savjetujem i radim s profesionalnim montažerima, pa onda skupa balansiramo moje amaterske i njihove profesionalne ideje. Srednjoškolsko glazbeno obrazovanje pomoglo mi je da glazbu za svoje filmove sama biram, komponiram i sviram, zbog čega vjerujem da se ona osjeti kao integralno tkivo filma.
Važnost filma “Hrvatska djevica” nije u sustavnoj promišljenosti slijeda kadrova, već u voajerskom dokumentarizmu u kojem stvarni prizori govore više od bilo koje teorije. I kako stoji u manifestu novog njujorškog kina, koji je napisao Jonas Mekas: “Ne želimo lažne, ispeglane, glatke filmove – preferiramo ih grube, neispeglane, ali žive; ne želimo filmove ružičastog cvijeća – želimo ih u boji krvi.”
Počevši od svježih podljeva na licu pretučenog protagonista, preko aspiracije krvi u špricu prije intravenoznog injektiranja, sve do svježe rane s unutrašnjosti podlaktice na mjestu injektiranja, jedno je sigurno – u “Hrvatskoj djevici” krvi ne nedostaje.
Autorica: Sunčica Ana Veldić
Izvorno objavljeno u emisiji Filmoskop Trećeg programa Hrvatskog radija, 13. lipnja 2015. godine.