PočetnaRecenzije"Sol zemlje" - Čovjek koji je vidio (pre)više

“Sol zemlje” – Čovjek koji je vidio (pre)više

|

Trebalo bi se dogoditi pravo malo čudo da neprikosnoveni “Citizenfour” (2014) Laure Poitras ostane bez skorašnjeg Oscara u dokumentarnoj konkurenciji. Čudo ili šok ravan neuvrštavanju doku-biografije velikog Rogera Eberta, “Life Itself” (2014., Steve James) makar u predvorje raja, konačnu predselekciju najcjenjenije svjetske filmske nagrade.

U isto je vrijeme, pak, nenametljivo – barem je takav dojam sa Sljemena – na mali mačji ulaz, utapkao dokumentarac “Sol zemlje” / “The Salt of the Earth” / “Le sel de la terre” (2014.; Wim Wenders i Juliano Ribeiro Salgado) koji danas otvara svoju hrvatsku kino turneju (kino Europa, 21:10 sati).

Da se ne radi o generičnom popunjavamo art-kvotu lokalnog kina doku-uratku, uz oskarovski poguranac svjedoči Posebna nagrada žirija (Un Certain Regard) u Cannesu, kao i nekoliko godišnjih nominacija (Independent Spirit Award i International Documentary Association) za najbolji dokumentarni film.

U posljednjih četrdeset godina brazilski fotograf Sebastião Salgado posjetio je gotovo svaki komadić Zemlje, zauvijek u vremenu zamrzavavši uglavnom ustajale zakutke ljudskog karaktera. Genocid u Ruandi. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji. Glad u Etiopiji. Brazilski fotograf vidio je – sve. Not in a good way – sve.

“Izuzetno smo nasilni”, smireno i bez previše patetike o ljudskoj rasi govori proslavljeni umjetnik kojeg su, navodno, Susan Sontag i Ingrid Sischy optužile za pretvaranje patnje u estetizirani objekt zapadnjačke konzumacije.

Jesmo li onda kao ljudska vrsta uopće vrijedni spašavanja? Ima li nade za Zečića i nas? Čini se da i samom Salgadu odgovor na to pitanje nije u potpunosti jasan. Njegove fotografije nude poznati ring vječne borbe za prevlast između dobra i zla. Humanosti i destrukcije. Punoće života (i pića) meksičkih Indijanaca i tupog pogleda etiopijske majke na umoru. Otvorenosti arktičke ledene pustinje i klaustrofobije bezličnih i mecima išaranih balkanskih autobusnih krševa…

Salgado, međutim, u gotovo 120-minutnoj “Soli zemlje” ne nudi dojam paparazzi plaćenika kojem su umjetnički dojam i posljedično povećavanje nula na bankovnom računu važniji od dišućih sudbina, zauvijek zarobljenih u vlastitom fotoaparatu.

“Ne znam koliko puta sam morao odložiti kameru kako bih obrisao suze”, iskren je bio brazilski umjetnik.

Baš naprotiv. Nebitno radilo se o zabačenom amazonskom plemenu, Saraguros Indijancima ili umirućim kosturima u Etiopiji, Brazilac je svojim subjektima prilazio sa zdravom dozom empatije, poštovanja i dječačke radoznalosti, ostvarujući duboku emocionalnu vezu koja je nadilazila profesionalne PS postulate. Vječito u potrazi. Vječito u pokretu. Vječito nedostupan za svojeg sina Juliana, inače koredatelja “Soli”.

Wendersov je film zanimljiv i iz estetsko-tehničkog kuta gledanja. Nijemac je posudio teleprompter na tragu Morrisovog interrotrona iz briljantnog “The Fog of Wara” (2003). Zahvaljujući Wendersovoj interpretaciji istog, Salgado u isto vrijeme promatra i hipnotički komentira svoje fotografije, netremice zureći u kameru. Gledatelju – koji često svjedoči ispreplitanju fotografija i umjetnikovog lica – s druge strane platna to, pak, osigurava dodatni dojam intimnosti i poistovjećivanja s nesvakidašnjom životnom pričom.

Jesmo li onda kao ljudska vrsta uopće vrijedni spašavanja? Ima li nade za Zečića i nas? Čini se da i samom Salgadu odgovor na to pitanje nije u potpunosti jasan.

Njegove fotografije nude poznati ring vječne borbe za prevlast između dobra i zla. Humanosti i destrukcije. Punoće života (i pića) meksičkih Indijanaca i tupog pogleda etiopijske majke na umoru. Otvorenosti arktičke ledene pustinje i klaustrofobije bezličnih i mecima išaranih balkanskih autobusnih krševa…

Razočaran i poražen, Sebastião Salgado se vratio u jedino sigurno i poznato utočište – roditeljsku farmu na kojoj je proveo dobar dio života. Zajedno sa suprugom Leilom pokrenuo je projekt pošumljavanja po imenu Instituto Terra koji se pokazao iznimno uspješnim.

U samo nekoliko godina bračni par Salgado je svoj dom i nemali dio obližnjeg krajolika od apokaliptične pustinje pretvorio u idiličnu zelenu oazu, danas dijela tamošnjeg nacionalnog parka. Simboličan je to i možda ne toliko slučajan kraj vrlo dobre “Soli zemlje” za koju se isplati platiti zagrebačko-riječka kino ulaznica.

"Sol zemlje" / "The Salt of the Earth" / "Le sel de la terre"
Režija: Juliano Ribeiro Salgado, Wim Wenders
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlje podrijetla: Francuska / Brazil / Italija
Trajanje: 110 minuta

Povezani tekstovi

72. Pulski filmski festival: “Izgubljeni Dream Team” – Narodi koji imaju takvu omladinu…

"Izgubljeni Dream Team" (2025) Jure Pavlovića umješno predočava osebujan odlomak povijesti kojemu nije mjesto u zaboravu ni na margini.

“My Mom Jayne” – Od sapunastog do složenog

"My Mom Jayne" (2025) Mariske Hargitay jest najzaokruženiji, najozbiljniji i najbolji film o glumici Jayne Mansfield.

Dobri, loši & zli dokumentarci sa streaming servisa (III)

Treći nastavak serijala o dobrim, lošim i zlim dokumentarcima sa streaming servisa.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

72. Pulski filmski festival: “Vude, ti si pobijedio” – Drug i gospodin

"Vude, ti si pobijedio" (2025) o Dušanu Vukotiću Vudu, sadrži znatnu količinu vrsno oblikovanih scena i zanimljivih motiva.

“Medo u šparogama” Ivana Grgura u programu 50. TIFF-a!

"Medo u šparogama" (Zagreb film, 2025.) redatelja Ivana Grgura ušao je u službeni program 50. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu.

Poznat program 23. Liburnia Film Festivala

Ovogodišnji, 23. Liburnia Film Festival, održava se od 26. do 30. kolovoza na nekoliko lokacija u Opatiji.

Najpogodnije mjesto

Čudesna, ugrožena arhitektura Gruzije broji mnoge fascinantne projekte u skladnoj komunikaciji s krajolikom.

72. Pulski filmski festival: “Izgubljeni Dream Team” – Narodi koji imaju takvu omladinu…

"Izgubljeni Dream Team" (2025) Jure Pavlovića umješno predočava osebujan odlomak povijesti kojemu nije mjesto u zaboravu ni na margini.

Diskretni šarm adaptacije

"Umnažanje dokumentarnog" će nastojati zahvatiti konkretne primjere ispreplitanja različitih vrsta tekstova kroz njihovu filmsku dimenziju.

Cinehillova publika najboljim ocijenila “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

"Mirotvorac" (Factum, 2025.) Ivana Ramljaka osvojio je Nagradu publike Međunarodnog filmskog festivala Cinehill.

Džungla, anarhija, anticivilizacija

Posljednji tekst treće sezone "Istočnih horizonata" bavi se filmom "Otonomi Feral" (2023-2024) indonezijskog autora Riara Rizaldija.

“My Mom Jayne” – Od sapunastog do složenog

"My Mom Jayne" (2025) Mariske Hargitay jest najzaokruženiji, najozbiljniji i najbolji film o glumici Jayne Mansfield.

Pet hrvatskih dokumentaraca na 31. Sarajevo Film Festivalu

Od 15. do 22. kolovoza u Sarajevu će biti održan 31. Sarajevo Film Festival, na kojem će biti prikazano i pet hrvatskih dokumentaraca.
Režija: Juliano Ribeiro Salgado, Wim Wenders<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlje podrijetla: Francuska / Brazil / Italija<br> Trajanje: 110 minuta "Sol zemlje" - Čovjek koji je vidio (pre)više