Mađarska redateljica Eszter Hajdú, s kojom smo ugodno popričali na 12. Zagreb Film Festivalu, od svoje 18. godine plovi novinarskim svemirom. Obavljala je reportersko-uredničke poslove na televiziji, radiju i pisanim medijima, a u međuvremenu se okušala i u dokumentarizmu.
Prije vrlo dobre “Presude u Mađarskoj” / “Judgment in Hungary” (2013), Hajdú je u domovini podignula prašinu s filmom “A fideszes zsidó, a nemzeti érzés nélküli anya és a mediáció” / “The Fidesz Jew, The Mother With no Sense of Nation, and Mediation” (2008), koji opisuje polariziranu političku atmosferu u Mađarskoj nakon promjene režima 1989. godine.
Njena celuloidna djela uglavnom kucaju na vrata teških pitanja koja se tiču socijalne tematike i očitih podjela u vlastitom državnom dvorištu. “Presuda u Mađarskoj” jedno je od takvih ostvarenja, a bavi se napadima na romska naselja 2008. i 2009. godine, kada je život izgubilo šest a ranjeno 55 osoba.
Film koji se gleda kao najnapetija sudska drama, i dalje skuplja nagrade i priznanja diljem Europe, a naša ga je publika, kako smo već napomenuli, mogla nedavno gledati na dvanaestom izdanju Zagreb Film Festivala.
Koliko vremena ste razmišljali o snimanju “Presude u Mađarskoj”?
“Dugo. Bar deset godina sam željela snimiti film o diskriminaciji Roma u Mađarskoj. Ali nije dovoljno samo imati temu u glavi. Treba pronaći i način kako ispričati priču. Kad sam čula za ovaj slučaj, znala sam da će on poslužiti kao dobar okvir za njeno razvijanje.”
I u prijašnjim filmovima ste se bavili socijalnom tematikom. Jeste li iz tog rakursa pripremali i ovaj dokumentarac?
“Oduvijek sam bila zainteresirana za tematiku odbačenih zajednica i razloge prihvaćanja ili odbacivanja od strane društva. Zanimao me način funkcioniranja takvih stvari, poput tabu tema u koje spadaju zločini iz mržnje prema Romima u Mađarskoj. To je neki kontinuitet u odnosu na moj prijašnji rad.”
Koliko vam je trebalo vremena za ishođenje dozvole za snimanje?
“Suđenje je bilo otvoreno za javnost. Svatko mu je mogao prisustvovati i snimati događaje u sudnici. Mi smo u nju dolazili s dvije do šest kamera, ovisno o datumima. Bilo je to dugo suđenje…”
Dugo, pretpostavljam i naporno?
“Suđenje je trajalo tri godine, odnosno 167 dana samih saslušanja. Dakle, prosječno tri dana u tjednu, od devet ujutro do pet popodne. Snimila sam između sto i dvjesto sati materijala, koji je bio ogroman. Morala sam ga paralelno uređivati za vrijeme snimanja, inače nikad ne bih bila gotova. U sudnici sam tako provodila tri dana tjedno, a ostale u montaži.
“Imala sam montažera u Mađarskoj, Bencea Bartosa, kao i montažerskog savjetnika iz Nizozemske, koji je zbog svojeg odmaka od cijele priče bio od velike pomoći.”
Osim montažerskih zadaća, što biste još istaknuli kao najveći problem cjelokupnog projekta?
“Novac. Prvih godinu i pol dana nismo imali nikakva financijska sredstva.”
Znači, film ste počeli praktički bez osiguranog budžeta?
“Da. Nakon godinu i pol naš producent je pronašao novac za projekt. Mi se, međutim, nismo mogli oslanjati na mađarske izvore. Film nije htio prijaviti na Mađarski filmski fond, što je jedina takva mogućnost u Mađarskoj. Ako projekt prijaviš na spomenuto mjesto, oni imaju pravo na final cut. Za nas to nije bila opcija.”
Ima li Mađarska više problema s rasizmom od ostalih europskih država?
“Cijela Istočna Europa ima problem s rasizmom. Uglavnom su meta Romi, pošto najčešće oni spadaju u najbrojnije manjinske zajednice tih zemalja. Nažalost, rasizam tamo postaje mainstream, a na takav način razmišlja većina stanovništva. Smatram kako je to veliki problem i opasnost za sve nas.”
U vašem dokumentarcu vidjeli smo kako se žrtve i optuženici gotovo mogu dotaknuti u prolazu. Je li to čest slučaj u mađarskim sudnicama?
“Radilo se o deset centimetara. Ta situacija mi je bila čudna, jer nikada prije nisam pohodila neko saslušanje.”
Žrtve su najprije izgubile članove obitelji, a sada moraju sjediti toliko blizu počiniteljima zločina. Kao da su prisiljene ponovno proživljavati sve strahote…
“To mi je bilo grozno!”
Glavni sudac u “Presudi” je svojim je komentarima bio poprilično rasistički nastrojen prema romskim svjedocima. Djelite li moje mišljenje?
“Kad sam počela snimati ovaj dokumentarac, ostala sam šokirana načinom na koji se obraćao obiteljima ubijenih Roma.”
Nije upotrebljavao riječ Rom, već onaj alternativni, pogrdni izraz…
“U Mađarskoj je to standardni govor.”
Zar nije malo čudno da službena osoba, pogotovo sudac, upotrebljava ulični riječnik u državnoj instituciji?
“Nije toliko problem u rječniku, koliko u nepoštivanju ljudskih prava. Rasizam je toliko raširen u našem društvu da očito utječe na rad vlasti, policije i svih ostalih.”
Vidjeli smo i očite propuste u istrazi ubojstava, koji su mogli rezultirati oslobađanjem okrivljenika. Radi li se o nesposobnosti mađarske policije ili namjernim omaškama?
“Teško je reći, pošto ovo nije istraživački dokumentarac. Više se radi o socijalnom kontekstu. No, kad određeni postotak policije – u Mađarskoj i ostalim dijelovima Europe – podržava desničarske organizacije, postaje jasan razlog zbog čega ne mogu raditi sa žrtvama romske manjine.”
Kakva je danas situacija s Romima u Mađarskoj? Jesu li se nakon “Presude” neke stvari pomaknule s mrtve točke?
“Mogu izreći samo vlastito iskustvo iz komunikacije s Romima. Oni žive u konstantnom strahu i njihova situacija je strašna. No, postoji jedan dobar i pozitivan aspekt glede ovih strašnih događaja – počela je svojevrsna romska emancipacija. Kad vas okružuju ekstremi, prijetnje i strah, postanete svjesniji vlastitog indentiteta. Mislim da će se to dogoditi novim generacijama Roma.”
Po vašem mišljenju, žele li Romi biti prihvaćeni u mađarsko društvo?
“Žele, i to jako. Imamo 600-700 tisuća Roma koji žive u Mađarskoj, koji govore mađarski i koji su se prilagodili u društvo. Tu se radi i o profesorima, doktorima, odvjetnicima… Međutim, oni se i dalje suočavaju s istom vrstom diskriminacije.”
