Početkom stoljeća, američki je dokumentarist Michael Moore ostvario dva filma prekretničkog utjecaja na mjesto dokumentarnog filma u svijetu kinematografije. Vrlo pojednostavljeno, no ne i netočno rečeno, prije Michaela Moorea dokumentarni je film u široke publike imao status više-manje ezoterične pojave, nakon Michaela Moorea počeo se doživljavati malne ravnopravno igranom filmu. Otići u kino gledati dokumentarni film više nije bilo čudnije nego ići u kino gledati igrani film.
Mooreov “Fahrenheit 9/11” (2004) tematizirao je uzroke i posljedice terorističkog napada Al-Qaide na SAD 9. rujna 2001., osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu, ostvario odličnu gledanost i zaradu (više od 222 mil. USD) te postao (i ostao) jedan od komercijalno najuspješnijih dokumentarnih filmova svih vremena. Dvije godine prije, filmom “Ludi za oružjem” / “Bowling for Columbine” (2002), također vrlo kritičnom prema američkoj politici, osvojio je Oscara. U njemu je Moore zanimljivom, za njega karakterističnom mješavinom razbarušenosti i preciznosti u stvaralačkom pristupu, tematizirao masovno ubojstvo u srednjoj školi Columbine u mjestašcu Columbine u Koloradu 1999., u kojoj su dvojica srednjoškolaca, pucajući iz automatskog oružja, usmrtili četrnaestoro i ranili dvadesetoro nazočnih.
Bio je to dotad najsmrtonosniji i najšokantniji napad oružjem u nekoj američkoj školi, a potaknuo je, nažalost, mnoge slične pokolje u budućnosti. Iako se istovrsni činovi nasilja događaju i u drugim zemljama, SAD je nesretni prvak u toj zločinačkoj aktivnosti i smatra se da je tomu tako zbog toga što je u toj zemlji oružje iznimno lako zakonski dostupno, a to je i bila jedna od osnovnih teza, odnosno poruka “Ludih za oružjem”.
Otad do danas u američkim je školama bilo nekoliko stotina oružanih incidenata ili pokolja, a o njima je snimljeno nekoliko stotina dokumentarnih filmova, manje cjelovečernjih, više kratkih, među kojima su neki bili poprilično zapaženi. Primjerice, “Death by Numbers” (2024) Kim Snyder, prošle je godine nominiran za Oscar. Ove godine, u kategoriji kratkog dokumentarnog filma takav je film i nagrađen Oscarom, a riječ je o polusatnom, uistinu iznimnom “All the Empty Rooms” (2025) u režiji Amerikanca Joshue Seftela, čiji je kratki dokumentarni film “Stranger at the Gate” (2022), i taj s temom masovnog ubojstva, doduše neostvarenog, također bio nominiran za žuđeni pozlaćeni kipić Američke akademije umjetnosti i znanosti pokretnih slika.
Autor najznamenitijeg slikopisa o školskim ubojstvima Michael Moore nije štedio pohvale “All the Empty Rooms”, rekavši, uz ino, da je “prekrasan, dirljiv i važan”. I dodao: “Molim vas, pogledajte!”.
Različito od najučestalijeg pristupa filmskom sagledavanju jezivog fenomena, “All the Empty Rooms” posve izbjegava razmatrati društveno-političke silnice i okolnosti koje dovode do rečenih zlodjela i ni najmanji djelić ne posvećuje ubojicama, niti im navodi imena. Nijednom se ne spominje ni riječ oružje (gun). Film je usredotočen na žrtve, pojedince, djecu, odnosno na članove njihovih obitelji koji se nastoje nositi s nenadoknadivim gubitkom i to na one koji su u svojim domovima, kao hramove sjećanja, sačuvali sobe nastradalih točno onakvima kakve su bile na dan tragedije. A taj se dan ujutro činio kao i bilo koji drugi dan u kojem školarac odlazi u školu. No ostala je samo praznina.
Seftel je, kako kaže, poziv da režira “All the Empty Rooms” dobio od svojeg nekdašnjeg kolege s televizije CBS, američkog televizijskog novinara Stevea Hartmana, s kojim se nije vidio ni čuo dvadesetak godina. Poznat kao televizijsko lice koje uvijek nudi neku optimističku priču nade i vjere u ljudsku dobrotu i ljepotu življenja, Hartman je već nekoliko godina na svoju ruku obilazio domove i obitelji žrtava školskih masakra, u društvu fotografa Loua Boppa koji je fotografirao spomen-sobe ubijenih. Hartmana je na to, veli, nagnao osjećaj nemoći, poćut dvojenja nad svojom samozadanom misijom čovjeka dobre nade koji uvijek vidi svjetlo na kraju tunela, sjajni obrub oko tamnog oblaka, sunce poslije kiše, neko dobro u svakom zlu, svijetlu točku u crnilu, nakon što je tko zna koji put trebao novinarsko-voditeljski izvijestiti o još jednom masovnom u ubojstvu u školi i oko toga zamotati šarenu mašnu.
Seftel, dakle, prati Hartmana i Boppa u završnom razdoblju njihova sedmogodišnjeg pothvata, prilikom nekoliko posjeta tugom shrvanim obiteljima i to, kao što je već pokazao u “Stranger at the Gate”, čini s osobito odmjerenim i uravnoteženim odnosom uglađenosti u izvedbi i neposrednosti u hvatanju zbilje, stvarnosti, života. Istovremeno pristojno i suzdržano, promatrački, odmaknuto, bez neugodnog zalaženja ili prodiranja u osobni prostor pojedinaca, no spremno zapažajući i bilježeći nijanse osjećajnosti koje su protagonisti spremni pokazati svojevoljno, bez nukanja i nagovaranja. “All the Empty Rooms” ne ostavlja dojam djela koje želi dubiti i ljuštiti, niti onoga čiji se tvorci posebno trse nekoga u nešto uvjeriti, već se čini razmjerno pitomim, zanatski korektnim radom čiji autori nastoje samo profesionalno obaviti posao kojeg su se latili. U tomu, u stvaranju pričina naoke jednostavnosti bez većih ambicija, no s mnoštvom majstorski upletenih malih iznenađenja i preokreta, u čemu tiho vrije i kumulativno kulja koloplet složenosti i dirljivosti, Seftel je očito naročito umješan. To je bila istaknuta odlika ganutljivog “Stranger at the Gate”, a u potresnom “All the Empty Rooms” ta je vještina još dotjeranija i razrađenija.
Autor najznamenitijeg slikopisa o školskim ubojstvima Michael Moore nije štedio pohvale “All the Empty Rooms”, rekavši, uz ino, da je “prekrasan, dirljiv i važan”. I dodao: “Molim vas, pogledajte!”.