Kada je digao kamere u zrak i njima pratio Alexa Honnolda kako se bez užadi penje na 508 metara visoku zgradu Taipei 101, Netflixov “Skyscraper Live” 24. siječnja 2026. u kontekstu povijesti televizije zapravo i nije napravio apsolutno ništa revolucionarno, rubno, neviđeno i riskantno iznad granica koje je televizija već odavno postavila, obilazila, zaobilazi pa i prelazila. Jedina je razlika u tome što je Netflix, taj skupljač klikova, baš kao nekoć televizija, taj skupljač gledanosti, platforma koja je otkrila potencijal live televizije pa se tako, nakon što se malo odmorila od Jakea Paula i wrestlinga, okrenula dobrom starom receptu atraktivnog prijenosa uživo: daredevil stuntovima.
Američka live televizija u različitim je fazama svog lova na oči i znojne dlanove uživo već emitirala nekoliko prijenosa po život opasnih pothvata. Evel Knievel je godinama zabavljao gledatelje izazivajući smrt, a njegov možda najpoznatiji live prijenos bio je “Wembley Stadium Jump”, 26. svibnja 1975. Milijuni su ga prikovani uz prijenos ITV-a gledali dok motociklom preskače 13 londonskih double-decker autobusa – neuspjelo, ali ipak je preživio uz teške ozljede. Oporavio se pa već 25. listopada 1975. ponovio slično s 14 Greyhound autobusa u Cincinattiju, država Ohio, gdje je njegov let motociklom prenosio ABC.
Nikolas Wallenda, američki akrobat i hodač po žici, jedan je od danas najpoznatijih izazivača granitacije. Godine 2008. to je bio Philippe Petit, koji je u Oscarom nagrađenom dokumentarnom hitu “Čovjek na žici” / “Man on Wire” (James Marsh, 2008.) podsjetio svijet na 1974. i svoj luđački hod žicom između tornjeva njujorškog World Trade Centera. Pet godina kasnije, krunu preuzima Wallenda, nova generacija, protagonist televizijskog spektakla sličnog pedigrea kao i Netflixov “Skyscraper Live”. Wallendeov se prijenos uživo, s nešto manje pompe na društvenim mrežama, dogodio 2013., s jednakim ulozima, istim rizikom i odgodom prijenosa od 10 sekundi – ubadanje morbidne znatiželje publike tada je prenosio Discovery Channel, zvao se “Skywire Live”, a Nik Wallenda hodao je 426 metara dugim čeličnim kabelom na visini od 457 metara iznad Grand Canyona. Bez sigurnosne mreže (prvi put u povijesti bez mreže na takvoj visini), uz live TV kamere i multimiljunsku publiku koja se preznojavala pred malim ekranima. Discovery je Wallendi nabio kameru na glavu i prsa, a na dnu kanjona postavljen je naoružani čuvar, čiji je zadatak bio da u slučaju pada štiti Wallendino tijelo od divljih životinja.
Netflix je 13 godina kasnije sa “Skyscraper Live” na prvi pogled možda manje morbidan, ali na drugi baš i ne – u slučaju onog najgoreg, tijelo ne bi završilo u kanjonu, nego pred mobitelima okupljene mase na ulici, koja je sama odgovorna za svoju doživotnu traumu. Alex je navikao na stijenu pod svojim prstima, a kako su beton, lim i staklo njegov nepoznati teritorij, utoliko je ono što je učinio još više vrijedno divljenja. A s kredom na prstima i cipelama, krenuo je hrabro stopama koje su utabali urban free solo heroji poput Čovjeka muhe Harryja H. Gardinera, koji se početkom 20. stoljeća penjao na zgrade bez opreme i zaštite, ili Georgea Williga koji se 1977. s usisnim uređajima popeo na WTC u New Yorku. Tu je svakako i Dan Skyscraperman Goodwin, koji je zgrade osvajao 1980-ih i koji još uvijek drži rekord s urban free solo usponom 1986. na kanadski CN Tower, visok 553 metra.
Novi milenij donio je nove heroje: Alain Robert, Francuski Spider-Man, bez užeta se popeo na više od 100 nebodera, uključujući i Petronas Twin Towers u Kuala Lumpuru (452 m). Kada se 2004. penjao na Taipei 101., na inzistiranje organizatora bio je to primoran učiniti sa zaštitnim užetom. Dvadeset i dvije godine kasnije, Netflix je promijenio pravila pod sloganom: No ropes. No fear.
Alexa Hannolda i njegovu nefunkcionalnu amigdalu upoznali smo 2018. godine, kada su Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmy Chin Alexov free solo uspon na El Capitan, 914 metara granitnog monolita u nacionalnom parku Yosemite, pretvorili u Oscarom nagrađeni dokumentarni film “Free Solo”. Svi koji su ga tada gledali na rubu sjedala, znajući da je preživio – ali svejedno! – svjesno i podsvjesno maštali su da imaju priliku takvom adrenalinskom voajerizmu sudjelovati uživo. Možda ne na terenu – ali svakako preko ekrana, gdje je udar snažan, unatoč sigurnoj distanci tehnologije.
Nakon što se Alex penjao na Grenlandu i u amazonskoj prašumi, Netflix je ispunio želju, njemu i nama pa urbani free solo izazov transformirao u spektakl sa sportskom voditeljicom, pro-wrestlerom i jutjuberom kao relevantim sugovornicima za temu. Sav taj bućkuriš, s igranjem na family card, začin making ofa i pokušaje nabrijavanja s neukusnim snimanjima, vrištanjima i mahanjima ljudi kroz prozore ureda zgrade, pokušao je čitav doživljaj učiniti još televizičnijim.
Ali on jest bio napet – svakako, uznemirujuć i na trenutke zastrašujuć – bez sumnje, no srećom Alex je sve to odradio relativno brzo, u formatu prosječnog cjelovečernjeg akcića od sat i pol. Inače bismo tražili funkciju x2 i shvatili da je nema, jer ne možemo ubrzati live koji još usto ima i delay. Ali taj nadrealni trenutak u našoj dnevnoj sobi bio bi nekako posve u skladu s nadrealnim trenucima koji “Skyscraper Live” čine na mahove genijalnim komadom dokumentaristike. Recimo, čovjek koji se kao Spider-Man bez ikakve zaštite drži za prozor kroz koji mu se iznutra krevelje okupljeni pripadnici iste vrste, hvatajući selfie godine – to jest neukusan komad cirkusa, ali baš zato jest itekako fascinantan.
Ipak, nakon gledanja, jasno nam je zašto postoji montaža i zašto “Free Solo” volimo više kakav jest, a ne kao prijenos uživo.
Iako nije dokumentarni film, “Skyscraper Live” jest dokumentarni sadržaj s kojim Netflix, po običaju, savršeno komunicira s generacijom koja je slični dokumentarni sadržaj naučila konzimirati na TikToku i reelsima. Bezimeni ruski lovci na strah iz beskrajnih skrolajućih feedova sada su dobili lice obiteljskog čovjeka iz Akademijom nagrađenog filma koji riskira sve za našu zabavu. Tko smo mi da ga ne gledamo?