Četiri godine nakon uspješnog redateljskog prvijenca “Tvornice radnicima” (Fade in, 2021.) o radničkom samoupravljanju u tvornici ITAS u Ivancu, snimatelj i redatelj Srđan Kovačević nastavio je istraživati položaj radnika u svom novom dokumentarnom filmu “Ono što treba činiti” (Fade In / URGH! / Teorija na Delu / Blok; 2025.), premijerno prikazanom i nagrađenom Nagradom interreligijskog žirija na festivalu DOK Leipzig. U Hrvatskoj je film prvi put predstavljen početkom prosinca na otvaranju 23. Human Rights Festivala, a Kovačevića njegova središnja tema odvodi u Ljubljanu, točnije u ured Radničkog savjetovališta (Delavska svetovalnica), u kojem troje zaposlenih, sindikalist Goran Lukić, bivši električar Goran Zrnić i socijalna radnica Laura Orel, nude pravnu pomoć prevarenim i obespravljenim radnicima iz različitih dijelova svijeta, ali ponajviše iz Bosne i Hercegovine, na čijem iskorištavanju počiva dio slovenskog gospodarstva.
Kako ne bi sve ostalo na primjeru Slovenije, film se otvara kartom Europe s ispisanim minimalnim plaćama pojedinih država, koja jasno pokazuje jaz između sjevera i juga ne tako velikog, ali svakako bogatog kontinenta. Zatim ulazimo in medias res u razgovor između Gorana Zrnića i jednog radnika iz BiH kojem Zrnić objašnjava nepovoljan status bosanskih radnika u Sloveniji, kao radnika takozvanih Trećih zemalja. Iza toga slijedi intervju novinarke slovenske televizije s nekolicinom prevarenih bosanskih bauštelaca, od kojih nekima ovo nije prvo takvo iskustvo. Tim se uvodnim prizorima anticipira stalno povezivanje dijela i cjeline koje se ponavlja cijelim filmom: odnosa između Slovenije i ostalih zemalja bivše Jugoslavije, između Slovenije i Europe, zatim između osobnih sudbina i kolektivne muke te između dviju vrsta borbi, od kojih jedna podrazumijeva individualizirani pristup, a druga sindikalne akcije većeg zahvata.
Dobar dio dokumentarca snimljen je u malome uredu gdje se stisnulo troje protagonista; ovo nije mjesto opremljeno visokom tehnologijom 21. stoljeća, već se u njemu guraju velika fotokopirka, oblijepljeni panoi i hrpe papira. Ali njegovi zaposlenici se itekako bave suvremenim problemima. Mahom se radi o dikenzijanskim sudbinama eksploatiranih radnika različite dobi i stupnja obrazovanja, navučenih da potpišu nešto što nisu trebali. Svi su oni došli u Sloveniju trbuhom za kruhom jer im je obećana plaća od preko tisuću eura, a zapravo vraćaju dio plaće poslodavcu za izmišljene troškove, koji rade po dvanaest sati dnevno iako su potpisali zakonom propisano radno vrijeme od osam sati. Radnici, koji uglavnom ostaju anonimni, nisu upoznati sa zakonskim pravima i obvezama, a neki ne znaju ni kako se zove firma koja im duguje novac. Troje zaposlenika strpljivo sluša priču svakog ponaosob uživo u uredu ili telefonskim putem i zatim strpljivo pojašnjava korake kojima se radnici mogu izvući iz kafkijanskih problema. Posebno se ističe nastup Gorana Zrnića, bivšeg električara iz Banje Luke, koji vrlo direktno, ali uvijek s dozom humora, umjesto pukog objašnjavanja prava i obveza, radnicima osvještava postojanje ljudskog dostojanstva, koje se slomilo pod teretom ekonomskih okolnosti.
Primjeri frapantnog kršenja radničkih prava u zemlji koja se percipira kao perjanica među post-jugoslavenskim zemljama, neminovno nas dovode do zaključka da su prikazane prakse svakodnevica ekonomski najrazvijenijeg dijela svijeta.
Kovačevićeva se kamera gura u ured, pozicionirajući se iza poniženih radnika, gdje lovi samo dijelove njihovih tijela: potiljak, dio lica, prljave radničke cipele, izbrazdane ruke ili laktove naslonjene na štake uslijed povrede na radu. Takvim se kadrovima s jedne strane vizualnim jezikom reprezentira dehumanizacija radnika o kojoj saznajemo iz njihovih ispovijesti – oni su samo lako zamjenjivi i jeftini dijelovi tijela koji obavljaju teške fizičke poslove, uglavnom na crno. S druge strane, na ovaj način Kovačević pozicionira i gledatelje unutar filma, usred tijesnog i zagušljivog ureda, sugerirajući da nas se njihove priče itekako tiču, s obzirom na iste kao već uhodani modus operandi suvremenih kapitalističkih društava u kojima se rad obezvrjeđuje, prekovremeni sati ostaju neplaćeni, a poslodavci iskorištavaju radnike preko rupa u zakonu. I sve je to postalo, kako kaže Zrnić, (trans)nacionalni sport.
Uz osobni pristup pojedinim slučajevima, koje je Kovačević u gostovanju u emisiji “ART” na Trećem programu HRT-a nazvao proto-sindikalizmom, ljubljansko savjetovalište bori se i tradicionalnim sindikalnim akcijama kojima vrše pritisak na poslodavce i zakonodavca, poput one protiv Luke Koper. Tu se otvara druga narativna linija filma gdje se radnja seli na ulice jadranskog grada. Saznajemo da je spomenuta luka, uz redovno zaposlene radnike, desetljećima pribavljala jeftinu radnu snagu preko svakojakih agencija za zapošljavanje. Radilo se o radnicima na poziv bez konkretnog radnog vremena, zakonski propisanog odmora između smjena i adekvatnog broja sanitarnih čvorova, koji ukratko rade u neljudskim uvjetima i u permanentno prekarnoj poziciji. Iako je Vrhovni sud presudio u korist radnika, Kovačević i u pobjedničkim trenucima ubacuje dvije osobne priče lučkih radnika, vrlo slične onima s početka filma “Ono što treba činiti”.
Pobjeda protiv Luke Koper važan je podsjetnik da borba nije uzaludna, ali posljednje izmjene krupnih planova radnika koji kolaju uredom kao i na početku filma, sugeriraju da se ona itekako nastavlja. Savjetodavni rad s pojedincima i sindikalno udruživanje postaju mikro i makro razine otpora prema mehanizmima, koje je neoliberalni kapitalizam razvio kako bi onemogućio jedinstveno djelovanje radne snage. Primjeri frapantnog kršenja radničkih prava u zemlji koja se percipira kao perjanica među post-jugoslavenskim zemljama, neminovno nas dovode do zaključka da su prikazane prakse svakodnevica ekonomski najrazvijenijeg dijela svijeta. Kovačević je učinio ono što treba – snimio je očaj i pobjedu, sistematično ispričao priču uz vedrinu i humor, bez patetike i trijumfalizma, onako kako se i inače treba boriti.