Ovogodišnje, 23. izdanje Human Rights Film Festivala održat će se od 1. do 7. prosinca u zagrebačkim kinima Kinoteka i KIC, te mikro-kinu MaMa i klubu Močvara. Jedan je to od najvažnijih, ali i kalendarski posljednjih zagrebačkih festivala u godini, ističući se već dvadesetak godina selekcijom filmova svih rodova koji tematiziraju tolerantnost, inkluzivnost i društvenu angažiranost koju film kao umjetnički mediji prenosi. Najnovije izdanje HRFF-a uključuje 21 ostvarenje koje će publika tijekom tjedan dana moći pogledati na spomenutim zagrebačkim lokacijama, a ususret festivalu, razgovarali smo s direktorom festivala i selektorom programa Petrom Milatom te suselektorom Igorom Markovićem.
Ovogodišnji festival otvara projekcija filma “Ono što treba činiti” (Fade In / URGH! / Teorija na Delu / RTV Slovenija / Blok; 2025.) Srđana Kovačevića u kinu Kinoteka 1. prosinca u 19 sati. Film je svoju svjetsku premijeru imao na nedavnom festivalu DOK Leipzig, a prati troje aktivista koji u Ljubljani osnivaju radnički sindikat za pomoć imigrantima, postajući glas onih čiji se glas rijetko čuje: prevarenih i obespravljenih migrantskih radnika suvremene Europe.
Odlukom da upravo taj film započne ovogodišnji program, Petar Milat ističe važnost da “izvanrednim domaćim i regionalnim autorima, poput Srđana koji je izuzetno važan dokumentarist, naša filmska zajednica pruža potporu i na njih skreće pažnju, naročito zbog uloge koja publika ima u recepciji samih filmova na festivalu koji je nenagradni, poput HRFF-a.”
Ovaj društveno angažirani film, kojim festival započinje, sugerira da će radnička prava i pozicija migranata biti među istaknutim temama ovogodišnjeg festivala. Selektori su izdvojili i novo dokumentarno-eksperimentalno ostvarenje Jelene Jureše, “Ne shvaćajte to osobno” (kunstencentrum nona / Kinematograf; 2025.). Jurešin prethodni film “Aphasia” (2019) već je pobudio interes svojim propitivanjem nasljeđa nasilja i sjećanja, a sada hrvatskoj publici premijerno predstavlja iznimno snažan film inspiriran esejima nedavno preminule književnice Dubravke Ugrešić, za koji selektori ne kriju oduševljenje. Jurešin film, premijerno prikazan na FID Marseille, ostavio je na njih iznimno snažan dojam, zbog čega su ga stavili u udarni termin, nakon čega će biti održan i razgovor s autoricom.
U kontekstu regionalnih autora, Marković je istaknuo i makedonsku redateljicu Tamaru Kotevsku, koja nakon velikog uspjeha “Zemlje meda” / “Medena zemja” / “Honeyland” (2019), prikazane i u selekciji HRFF-a 2019. godine, donosi “Priču o Siljanu” / “The Tale of Silyan” / “Prikaznata za Siljan” (2025), koja na “čitav niz razina tehnički i montažno postiže osoban i izvoran dojam, zaokružen poetskim pristupom formi i sadržaju.” Najnoviji film Tamare Kotevske tematizira odnos poljoprivrednika s novim vladinim politikama, smješten u srce ruralne Makedonije.
Četiri društvene niti
Središnja tematska nit ovogodišnjeg HRFF-a je suočavanje s prošlošću, koja se koherentno provlači kroz sve programe. Petar Milat otkrio je da su izvorno planirali široku retrospektivu post-jugoslavenskog filma, no zbog “urgentnosti društvene situacije” plan je odgođen u korist užeg fokusa na relevantnija društvena pitanja. Taj zaokret rezultirao je time da festival jasno adresira neuralgične točke suvremenog društva kroz filmski program i popratna događanja.
Milat i Marković otvoreno kontekstualiziraju ovogodišnji program unutar šireg društveno-političkog trenutka, koji karakterizira “val autoritarizma” i globalni konflikti. Milat primjećuje da više “ne postoji onaj optimistični horizont liberalnog otvorenog društva kao ranijih godina.” Naprotiv, živimo vrijeme ratova (od Ukrajine do genocida u Gazi) i restauracije represivnih politika, što izaziva redefiniciju same misije festivala.
Human Rights Film Festival tako nije tek revija filmova o ljudskim pravima, već platforma koja se svjesno suprotstavlja revizionizmima i nasilju sadašnjice. U ovogodišnjem fokusu su tako četiri glavna i neizmjerno relevantna društvena pitanja: položaj i prava srpske manjine u Hrvatskoj kao najčešće stigmatizirane i napadane manjinske zajednice, zatim položaj queer populacije, kao i položaj migranata i migrantskih radnika, čija su prava sustavno ugrožena, te pitanje Palestine, koje se, premda se odnosi na globalnu problematiku, itekako tiče i naše okoline. “Ta četiri pitanja su uistinu vododjelnica do koje nam je stalo, odnosno crvena linija ispod koje nećemo pasti i u kojima smo jasno određeni i što se programske selekcije tiče”, zaključuje Milat.
Kontinuitet festivalskog programa
Jedna od posebnosti HRFF-a je predanost dugoročnom praćenju istaknutih autorskih imena čiji rad utjelovljuje društveni angažman i inovativnost filmskog izraza. Marković to artikulira kako s jedne strane “svaki selektorski tim ima neke svoje preferencije, ne postoji pH-7 neutralna selekcija niti jednog festivala na svijetu”, a s druge povezuje sa stilom slow cinema, za festival izrazito važna “poetika koju smo mi osobno i teorijski prepoznali kao bitnu, dok još termin nije ni postojao.”
Jedan od najistaknutijih u tom kontekstu svakako je filipinski redatelj Lav Diaz, čije filmove obilježava estetika slow cineme i meditativnog pristupa, čiji opus HRFF vjerno prati. Milat se prisjetio kako je prikazivanje filmova ovog autora prije petnaestak godina zahtijevalo stanovitu hrabrost: “Puštanje filmova Lava Diaza značilo je složiti 540 sjedala u kinu, od kojih bi možda samo 15 bilo popunjeno.” Danas je Diaz jedan od najcjenjenijih suvremenih autora, a njegov novi film “Magellan” (2025) predstavlja određeni zaokret u atmosferi i pristupu, odmičući se od motiva prirode kao nositeljice narativne strukture, smještajući je sada u poziciju pozadinskog promatrača ljudskog nasilja, kolonijalizma i propasti – manifestiranog u jednom od najvećih pomoraca i istraživača.
Ovogodišnji program označava i povratak Kelly Reichardt, jedne od najznačajnijih redateljica američkog nezavisnog filma, čiju je retrospektivu HRFF predstavio prošle godine. Njezin novi film “Mozak operacije” / “The Mastermind” (2025), koji je premijeru imao u službenom programu ovogodišnjeg Cannesa, minimalističkim pristupom kontekstualizira otuđenje i političko previranje Nixonove ere. Uz Diaza i Reichardt, na HRFF-u će publika moći pogledati i najnoviji film južnokorejskog autora Hong Sangsooa. Nakon što je na 21. izdanju festivala prikazan njegov film “U vodi” / “Mul-an-e-seo” (2023), ove godine festival donosi najnovije autorovo ostvarenje “Što ti ta priroda govori?” / “What Does That Nature Say to You” (2025), koje je svjetsku premijeru imao na 75. Berlinaleu, a bavi se međuodnosom okoliša s materijalnim pritiscima na autentičnost umjetničkog stvaranja.
Od ostalih povratnika na HRFF, izdvajaju se novi film Paola Sorrentina “La Grazia” (2025), premijerno prikazan na 82. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji; te “Pometnja” / “Mare’s Nest” (2025), meditativna poema britanskog (eksperimentalnog) filmskog autora Bena Riversa.
Marković je uz ove najzvučnije naslove i autore izdvojio i film “Suhi list” / “Dry Leaf” (2025) gruzijskog autora Aleksandrea Koberidzea, koji svojim unikatnim vizualnim jezikom distorzije predstavlja “specifičan i inovativan film koji zapravo ne funkcionira na televizijskom ekranu ili na monitoru”; te film Dénija Oumara Pitsaeva, “Imago” (2025) – “neslužbenog dokumentarnog pobjednika Cannesa”, koji bitnu poveznicu ima i s gruzijskim filmom, u kojem se, zaključuje Marković, “pojavila jedna plejada iznimno značajnih mladih autorica i autora u zadnjih nekoliko godina.”
Vizualni identitet
Osim po selekciji filmova, HRFF prepoznatljiv je i po svom vizualnom identitetu. Ovogodišnji plakat festivala, čiji je autor dugogodišnji suradnik HRFF-a Igor Hofbauer, izazvao je brojne pozitivne reakcije. “Vizual koji spaja grad Zagreb, jednog plamenoga konja koji trči po Novom Zagrebu i jednu veliku, ogromnu figuru lica nalik Darthu Vaderu iznad Sljemena, na neki način, jasno signalizira što držimo za najrelevantniju problematiku u ovom trenutku”, ističe Milat.
Hofbauerov upečatljiv autorski stil već je dobro poznat posjetiteljima nezavisne kulturne scene: godinama je kreirao plakate i ilustracije za kultni klub Močvara (ujedno i suorganizatora HRFF-a), oblikujući vizualnu estetiku zagrebačkog alternativnog miljea. Njegov značaj za atmosferu i tematiku kojom se festival bavi, izuzetno je važan za direktore festivala, naglašava Milat: “Imamo jednu estetiku vizualnog identiteta po kojoj možda baš i najviše odskačemo od drugih festivala. Iako smo na određen način intiman festival, koji njeguje određenu vrstu autorskog filma i pristupa, vizuali su nam tu bitni te daju možda i snažniji komentar na neposredno društveno stanje.”
Odličnu sinergiju između selekcije filmova i Hofbauerova rada potvrdio je i Marković, ističući kako “postoje opće sugestije oko vizualnog identiteta kada se stvori kostur festivala i vidimo da se nešto posebno tematski ističe ili postoji nekakva crvena nit, no Hofbauer zapravo ima apsolutnu svoju autorsku slobodu da izrazi što njega – naš festival, naš program ili generalno u društvenoj, domaćoj ili globalnoj, stvarnosti – zapravo motivira da stvara.”
Popratni program
Kao što je i uobičajeno, i ove godine HRFF donosi niz diskurzivnih programa i panela. Milat i Marković posebice ističu gostovanje teoretičara umjetnosti i povjesničara filma Pavla Levija sa Sveučilišta Stanford, koji će drugi dan festivala održati predavanje u KIC-u na temu novootkrivenog arhivskog materijala Dušana Makavejeva iz 1990-ih za film o ratu u Jugoslaviji, te raspravi “Filmske prakse otpora” u kojoj će Levi sudjelovati s redateljima Ognjenom Glavonićem i Ivanom Ramljakom te filmologinjom Dinom Pokrajac, uz moderiranje kritičarke i kustosice Sare Simić.
“To nam je teorijski jako važna tema. Rekao bih da je to baš centralni dio ovogodišnjeg diskurzivnog programa”, govori Milat. Ovaj okrugli stol na rasporedu je trećeg dana festivala u Mikro-kinu MaMa.
Gostovanje Pavla Levija neće se nažalost poklopiti s onim Kamala Aljafarija, važnog palestinskog redatelja i vizualnog umjetnika, čija je retrospektiva prikazana na prošlogodišnjem izdanju festivala. Upravo bi Levijeva knjiga “Minijature”, objavljena u nakladništvu MaMe, u kojoj se “bavio aspektom odnosa između pejzaža, krajolika, filma i zločina, bila idealna poveznica s dosadašnjom filmografijom, palestinskog redatelja”, napominje Milat.
No, s obzirom na to da prošle godine Aljafari nije mogao prisustvovati HRFF-u, njegov ovogodišnji dolazak krucijalan je za festival i zbog nominacija za najbolji film i režiju filma “S Hasanom u Gazi” / “With Hasan in Gaza” / “MaeHasan fi Ghaza” (2025), koji kroz arhivske snimke prikazuje redateljevu potragu za suborcem s kojim je proveo nekoliko dana u ćeliji u vrijeme Prve Intifade. Uz projekcijski dio i razgovor nakon filma, Aljafari će u subotu 6.12. održati “Jutarnju kavu” u MaMi u suorganizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu i Studentica za Palestinu. Gostovanje Levija i Aljafarija su za Milata i Markovića “dva jaka i važna tematska signala”.
Ostatak popratnog sadržaja sastoji se, između ostaloga, od razgovora “Tko su nama (danas) partizanke?”, prezentacije i razgovora “SKC u egzilu” u dva bloka: “Slike iz života studenta” te “Gradimo Festival”, peti dan festivala u KIC-u, te izložbi “Kulturalna trauma: studenti i studentice istražuju prostore sjećanja” na Akademiji likovnih umjetnosti, koja se savršeno uklapa u festivalsku preokupaciju suočavanja s prošlošću, dajući glas novoj generaciji u promišljanju kolektivne memorije.
Koncertni dio programa održava se u Močvari te donosi srpski ethno-noise projekt Vladimira Lenharta u četvrtak 4. prosinca, a festival će zaključiti koncert mladog banjalučkog glazbenika Igora Božanića u nedjelju 7. prosinca.