Ma koliko ne skidali pogled s njega i ma koliko bio zanatski dobro upakiran, sudbina dokumentarca je u očima promatrača na kraju dana ipak nemilosrdno definirana subjektom njegovog objektiva. U slučaju razvikanog “aka Charlie Sheen” (2025. | ★★★★) redatelja Andrewa Renzija, dogodilo se upravo to – mnogi su ga kritizirali prvenstveno zato što je Charlie Sheen seronja. Ali čak i da ovaj dokumentarni tretman glorificira seronju, što na kraju dana ipak ne čini – barem ni upola toliko koliko su to radili svi mediji prateći Sheena u danima njegovog skretanja u potpuni kaos, lažno se zgražajući na zlatnoj koki koju su hranili sve do klanja – ostaje objektivna prosudba lišena emocionalnog odnosa prema liku iz naslova. “aka Charlie Sheen” možda jest savršena glumačka manipulacija s pokušajem ponovnog rođenja u spektaklu iskupljenja rebrandingom, ali samo ako se date izmanipulirati.
Baš kao i svaki holivudski negativac koji drži do sebe, Charlie Sheen je seronja kojeg je teško ne voljeti. Prodaja glumačkog šarma ide mu jednako dobro kao i odabir uloga pa tko se nije zaljubio još od “Voda smrti” / “Platoon” (1986) i “Wall Streeta” (1987), imao je prilike nadoknaditi propušteno s autodestruktivnom reality trakavicom, koja se kroz celebrity vijesti protezala tijekom prvog desetljeća novog milenija.
Iako prezentiran kao mini-serijal, “aka Charlie Sheen” je zapravo double-bill dokumentarnih filmova, dvije dugometražne jurnjave kroz prošlost i sadašnjost lika & djela; prvi film nas upoznaje s djelom, a drugi nas vuče za kosu u mosh pit narko-ludila lika, glumca koji je postao pridjev i glagol, a tek onda imenica. Većinu smo toga, dakle, znali, ali bogati arhiv nas spremno podsjeća, uz pokoji novitet, kao otkriće Sheenovih seksualnih avantura s muškarcima. Kasnije je praktički priznao da je o njima govorio kako bi razoružao ucjenjivače, a tek onda zbog potpunog razotkrivanja svoje kompleksne osobnosti.
Najveća kvaliteta “aka Charlie Sheen” leži u tome što je – jer nije ni moglo drugačije – dvodjelni film vraški zabavan. Oni koji su htjeli krv, znoj i suze, očito ne znaju tko je i što je Charlie Sheen: seronja koji tvrdi da je pod stare dane postao čovjek, a kamera je tamo da zabilježi ovu tvrdnju, u nadi da je ona istinita i ne privremena. Čak i ako glumi da nas zadivi, Charlie Sheen i dalje jaše dugi niz trijeznih godina pa tako pokazuje da i dalje pobjeđuje, samo s nešto manje tigrove krvi u sebi i s većim fokusom na obitelj, a manjim na lulu za crack.
Uz Charlieja Sheena, sezonu dokumentaraca na streaming servisima obilježio je i uspjeh novog Netflixovog hita “Unknown Number: The High School Catfish” (2025. | ★★★ i 1/2), koji svoj odjek može zahvaliti dvjema stvarima – činjenici da u isto vrijeme grabi generacijski široko, intrigirajući odrasle i školarce, ali i da predstavlja jedan od boljih izdanaka doku-whoddunit žanra, čiji je marketing dodatno odradila lavina viralnih TikTok videa reakcija gledatelja na otkrivenje velike istine – imena osobe koja jest done it.
Tko je ona? Ako vam društvene mreže već nisu spojlale, neću ni ja, jer odgovor je pola uspjeha inače načelno solidnog dokumentarnog filma o cyberbullyingu, nikad iskorijenjenom problemu zlostavljanja na internetu. Što nas vodi do odgovora na pitanje koje tek postavljam: Što? ili o čemu je ovaj hit-uradak. O nevjerojatnom, dugogodišnjem zlostavljanju tinejdžerice SMS porukama – Lauryn Licari i njezin dečko Owen McKenny jednog su se dana probudili s uvredljivim rečenicama na ekranu i njihov život se do danas nije vratio na normalni kolosijek.
Novi dokumentarac true crime majstorice Skye Borgman, proslavljene po doku-hitovima “Abducted in Plan Sight” (2017) i “Girl in the Picture” (2022), vodi nas u mali, piktoreskni američki grad u kojem svatko svakog poznaje, mjesto gdje se sudaraju svi elementi klasične američke teen drame: srednja škola, sretne i nesretne ljubavi, navijačice školske nasilnice, sportaši, policajci i (ne)sretne obitelji. Ali stavimo u taj lonac mobitel i stvari se dodatno kompliciraju, kotrljajući se prema spektaklu svoje druge polovine, kada poruke postaju sve luđe, seksualno eksplicitnije, nasilnije i vođene jasnom namjerom da njihova primateljica završi na groblju. Kroz istragu i ekspanziju terora, film raste, a priča se odmotava kao tepih prema veličanstvenom finalu.
Hiperproduktivna Skye Borgman ove je godine stigla režirati još jedan Netflixov true crime, ovog puta s nešto klasičnijom temom: serijska ubojstva. Ali “My Father, the BTK Killer” (2025. | ★★★ i 1/2) se oslanja o zanimljiv novi pristup svojoj krvavoj problematici. Do sada su se dokumentarci o serijskim ubojicama bavili uglavnom zločincem i njegovim izravnim žrtvama, s više ili manje eksploatacije, a “My Father, the BTK Killer” vođen je i pričom o žrtvama na koje često zaboravljamo: obiteljima psihopatskih manijaka.
Dennis Rader je na površini bio miran muškarac, čovjek od povjerenja, odan zajednici i svojoj obitelji, kao vjeran suprug i otac. Prošlo je 30 godina dok ga konačno nisu povezali s najmanje deset ubojstava, a presudila mu je greška koju je počinio u informatičkom dobu, 2005. Dok je ubijao 1970-ih, činio je to u slobodno vrijeme, onda kada nije odgajao svoju djecu. Gladan pozornosti, slao je pisma medijima i policiji, sanjajući o slavi i uživajući u sadističkom provociranju javnosti, naslađujući se zbog svoje neuhvatljivosti. Osobno se nazvao BTK – Bind, Torture, Kill, dajući pečat alter egu koje je stajalo iza projekata; tako je, naime, nazivao svoja seksualna zlostavljanja i ubijanja žena u susjedstvu.
“My Father, the BTK Killer” dobrim je dijelom klasično šetanje crnom kronikom američke prošlosti, putovanje u sedamdesete kroz televizijski arhiv i sjećanja sugovornika, ali uz sve to stoji golema trauma Raderove kćeri Kerri Rawson. Ona danas kao 47-godišnjakinja pokušava navigirati kroz činjenicu da je njezin brižni otac zapravo strašno čudovište.
“Teško je znati tko sam ako je svaki trenutak u mom životu bio laž”, kaže Kerri, a težina ove rečenice odjekuje filmom koji govori o zlu i njegovim posljedicama, PTSP-u, krizi identiteta i snazi laži, što ga diže klasu iznad veleprodajne ponude izloga šarenih true crime slatkiša.
“Bodyguard of Lies” (2025. | ★★★★) je jedan od onih dokumentaraca koji, kako minutaža odmiče, cvjetaju u mnogim pravcima, a usto čitavo vrijeme savršeno balansiraju između gorkih činjenica i kompleksnih emocija. Njegova je vrlina upravo i koktel samih emocija; drži vas prikovanima vještim žongliranjem začudnošću, smijehom, tugom i bijesom u još jednom cjelovečernjem doku-obračunu s ratom i državnom korupcijom.
Za Dana Kraussa, “Bodyguard of Lies” je povratak u rat s kojim se već bavio 2013. u “The Kill Team”, istražujući američke ratne zločine u Afganistanu. Ovog puta, zagrabio je šire i dublje u jezgru problema, gađajući u samo srce (be)smisla američke afganistanske operacije. Ona se pretvorila u najduži rat američke povijesti, s katastrofalnim posljedicama.
Krauss pokušava pronaći odgovor na pitanje – zašto? Potraga za odgovorom započinje kopanjem po dosjelima, tzv. Afghanistan papers, koje je 2019. objavio The Washington Post, otkrivajući crno na bijelo ono što je do tada bilo iščitano između pukotina službenog narativa: najveći vojni i politički dužnosnici već su nakon prve godine rata znali da ga neće dobiti, ali to nisu samo krili od javnosti, nego su odlučili nastaviti.
“Bodyguard of Lies” koristi najbolje od jezika i strukture modernog američkog istraživačkog dokumentarca, kombinirajući novinarstvo i reportažu s dubinskim rovanjem po životima i glavama glavnih protagonista, političara, vojnika, aktivista pa čak i samih Talibana. Iskorištavajući privilegiju snimanja nakon okončanja Rata protiv terora, Krauss uspijeva zagaziti i na drugu stranu bivše borbene linije, upotpunjujući slagalicu koja stilski dosta podsjeća na Alexa Gibneyja. Ne slučajno, jer veliki je Gibney producent filma, koji je ove godine za HBO potpisao režiju dvodijelne doku-serije “The Dark Money Game”, priču o američkim crnim fondovima kao legla političke korupcije. Tako “Bodyguard of Lies”, udomljen od strane Paramounta+, možemo gledati i kao nadopunu iste teme. Samo ovog puta ispričanu putovanjem kroz dva desetljeća izgradnje nacije kao izgovora za trpanje džepova krvavim novcem.
“John Candy: I Like Me” (2025. | ★★★) je američka priča o realizaciji američkog sna smijehom, priča o jednom potpuno drugačijem celebrity životu, pa tako i drugačijem dokumentarcu od onog Charlieja Sheena. Dolazi s Amazona i potpuno miriše na klasičnu televiziju. Možda i zbog dosta klasične priče, ali svakako zbog autorske odluke da bude dosadnjikav čak i onda kada za to stvarno nema potrebe. Dovraga, s obzirom kako počinje i završava i koliko je čitav prožet melankolijom, tonom lebdeće depre koja se kao sjena atmosfere pojavljuje čak i onda kada bismo se trebali upišati od smijeha, čovjek katkad uistinu zaboravi da gleda film o komičaru. Jasno je da su htjeli odati počast Johnu Candyju, prerano preminulom genijalcu komedije osamdesetih, ali možda bi i on sâm bio sretniji da se išlo slaviti život, a ne organizirati dugometražni dokumentarni sprovod.
Film je režirao Colin Hanks i to kao jedan tipični – što nije nužno loše – biografski portret sazdan od sjećanja kroz arhivu i razgovore s jakom postavom preživjele A-liste 20. stoljeća, od Toma Hanksa i Stevea Martina, preko Macaulayja Culkina i Mela Brooksa do Candyjevih generacijskih kolega i skeč-suboraca Dana Aykroyda i Billa Murrayja.
Kanadski glumac John Candy je, za one koji nisu odrastali uz “Vojničine” / “Stripes” (1981), “Godišnji odmor snova” / “National Lampoon’s Vacation” (1983) ili “Svemirske lopte” / “Spaceballs” (1997), upravo jedan od razloga zašto su ovi filmovi klasici komedije. Njegova pojava nježnog diva okupala je svaku scenu u kojoj se pojavio, stvarajući cameo uloge po kojima često pamtimo filmove kroz koje je samo prošetao. “John Candy: I Like Me” uspijeva dočarati snagu i značaj pokojne legende, ali ima previše zamornih dijelova pa mu ne bi škodilo šišanje minutaže.
