Na promotivnoj fotografiji makedonskog dokumentarnog filma “The Tale of Silyan” / “Prikaznata za Siljan” (2025) nalaze se starac u bijeloj potkošulji te dug vrat i glava rode. Naravno da na pamet odmah padaju Klepetan i Malena o čijoj se vjernoj ljubavi u selu Brodski Varoš izvještavalo više od dva desetljeća sve do uginuća Malene 2021. godine. Ipak, ovaj film ne bavi se sličnim ptičjim parom, iako je roda sa naslovne slike također bila u nemogućnosti odletjeti zbog povrede krila. “The Tale of Silyan” bazira se na makedonskoj legendi iz 17. stoljeća prema kojoj je veleposjednik, razočaran lijenošću svoga sina, istoga prokleo i pretvorio u rodu. Sinu se isprva svidjelo putovati po dalekim zemljama, ali uskoro mu je počeo nedostajati kraj, pa se vratio kući. I veleposjedniku je nedostajao sin, pa je, ne znajući, zamjenu za sina našao u rodi koja mu se pojavila u dvorištu.
Kotevska, prepoznatljiva po interesu za priče usko povezane s prirodom, pa tako i poljoprivrednicima, koristi priču o Siljanu kao metaforu uz priču Nikole i njegove obitelji, te situaciju u kojoj su se našli uslijed promjena na tržištu uzrokovanih globalnim kapitalizmom, a time i fluktuacijom cijena uroda, klimatskim promjenama, migracijom radnika te međuljudskim odnosima općenito. Iako naslovno o rodi, “The Tale of Silyan”, baš kao i legenda prema kojoj je nazvan, zapravo je priča o ljudima te njihovim nedaćama i nadanjima.
Film kao i svaka bajka započinje u idili. Nikola i njegova žena Jana trčkaraju po travi poput tinejdžera. On joj bere cvijet, fućka kroz stabljiku maslačka, njivu oru uz pomoć konja te grade kuću zajedno s kćeri Ane i njenim mužem Acom kojima je kuća i namijenjena. Ipak, brzo postaje očito da Nikolinu obitelj promatramo u posljednjim trzajima obiteljskog poljodjelstva: putuju po tržnicama prodajući krumpir, lubenice, pa čak i duhan, ali njihov rad više nije isplativ. S time se suočavaju i tijekom tihog promišljanja u šupi okruženi s tri tone neprodanog krumpira. Osvjetljeni su toplim svjetlom, pa se ispočetka čini da su i sami drveni zidovi prekriveni krumpirom koji će ih zatrpati.
Tijekom sezone lubenica, drugačija priča, Nikolina obitelj pridružuje se drugim seljacima u prosvjedu s traktorima; Jana u bijesu razbija i gazi lubenice pri čemu nije jasno zamišlja li na mjestu lubenica političare protiv kojih prosvjeduju ili u činu samodestrukcije umjesto lubenica zamišlja samu sebe. Oprečna je to slika lepršavoj ličnosti koju smo upoznali na početku filma.
Ne čudi kada Ane i Aca odluče otići u inozemstvo kako bi svojoj kćeri osigurali izgledniju budućnost. Njihovo preseljenje daje dvije pamtljive scene. Prva je Anin improvizirani sat njemačkog jezika gdje potpuno koncentrirana ponavlja bitne fraze za agentom. Ona skuplja oči, klima glavom i, iako je očito da ne priča ni riječ njemačkog jezika, po govoru tijela vidljivo je da je to osoba koja je sigurna da može riješiti svaki problem koji joj se ispriječi na putu. Druga scena gotovo je neviđena kada se govori o iskustvima stranih radnika u inozemstvu, gdje Aca uvjerava Anine roditelje kako tamo zaista teče med i mlijeko, ali Ane ubrzo ljutito i plačno priznaje da uz troškove koje tamo imaju jedva preživljavaju. Jana će im biti potrebna kao baka-servis.
Kotevska, prepoznatljiva po interesu za priče usko povezane s prirodom, pa tako i poljoprivrednicima, koristi priču o Siljanu kao metaforu uz priču Nikole i njegove obitelji, te situaciju u kojoj su se našli uslijed promjena na tržištu uzrokovanih globalnim kapitalizmom…
Time i započinje meditativna, osjećajnija strana filma “The Tale od Silyan”, jer Nikola ostaje sam u obiteljskoj kući namijenjenoj za tri generacije, tražeći način kako preživjeti do mirovine. Prestar je da bi mijenjao karijeru, a premlad za mirovinu, objašnjava mu državna djelatnica. Jedina preostala opcija je da vozi bager na lokalnom deponiju. Tamo i nailazi na rodu koju će udomiti dok joj se ne oporavi krilo. Nikola sada mora naučiti kuhati uz pomoć glasova koji ga bodre preko telefonskog ekrana, a rodu uključuje u svoju svakodnevicu – mazi ju na kauču tijekom samotnih večeri, uz pomoć prijatelja joj gradi gnijezdo u nezavršenom dijelu kuće, a pri nabavci i za nju uzima hrenovke kojima ju hrani.
Kotevska tijekom filma pokazuje istančani osjet za razumljive usporedbe. Iako ničime izričito ne osuđuje kapitalistički poredak svijeta, slike s prepune deponije i ispražnjene obiteljske kuće u kojoj roda zamjenjuje djecu koja su primorana na rad u inozemstvu, gledatelju jasno dočarava ispraznost modernog života. Malo priprostije plete Nikolinu priču oko legende o Siljanu, o odlasku u daleke krajeve i povratku ocu kao utjehi. Ove su sličnosti s raspletom Nikolinog života mnogo očiglednije.
Tijekom prepričavanja legende, Kotevska reda snimke roda kako lete i grade svoja gnijezda, koje dosta odudaraju od ostatka filma. Snimke tih scena su oštrije, a kontrast boja daje dojam reportaže ili TV dokumentarca, dok kamera koja snima ljude daje mekšu sliku i stvara veću prisnost i uvjerljivost. Najljepše su snimke muškaraca odjevenih u tradicionalne nošnje, koji su u društvu rode okupljeni oko vatre. Toplina ove svjetlosti daje svima veoma mističan izgled i zamagljuje vremenski tok. Te scene mogu se referirati na daleku prošlost jednako lako kao i na ostatke tradicije u današnjosti.
Kotevska je najdojmljivija zbog prisnosti koju uspijeva snimiti među svojim protagonistima. Na protagonisticu svojeg prvog dugometražnog dokumentarnog filma “Zemlja meda” / “Honeyland” / “Medena zemja” (2019), koji je nagrađivan na Filmskom festivalu Sundance i za koji je bila nominirana za Oskara, nabasala je slučajno dok je na lokalnoj tržnici izviđala prodavačice meda, a završila je nekoliko mjeseci u njezinoj kući s ostarjelom majkom. Slično je i s filmom “The Tale of Silyan” za koji hvata prekrasne, spontane kadrove u krugu Nikole i njegove obitelji, čime gledatelja stavlja uz bok članovima obitelji, u središte njihovih veselja ali i problema, dok nam usporedno pripovijeda priču o Siljanu. U rukama Kotevske ona postaje bajkovita, kao i cjelokupno iskustvo gledanja.