Bela Bračko-Milešević (Varaždin, 1995.), redateljica, filmska edukatorica i istraživačica, završila je preddiplomski studij kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci i diplomski studij filmske i televizijske režije, smjer dokumentarni film, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je kratkih dokumentarnih filmova “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.), “Sve kaj ti nikad ne bum rekla” (Filmaktiv, 2021.) i “Bog na kotačima” (ADU, 2021.). Kratkometražni dokumentarni film “Požari” (Blank, 2025.), o kojem u nastavku razgovaramo, prikazan je na netom zatvorenom Liburnia Film Festivalu i njen je prvi profesionalni projekt.
Ritualno okupljanje velike obitelji na kojem se inzistira jednom godišnje, i to u staroj bakinoj kući, na opustjelom selu koje nikome od prisutnih nije najprirodnije okruženje asocira, priznat ćemo, manje na idilu, a više na tenziju. Napetost se bez problema raspiri među ljudima koji su načelno bliski, povezani zajedničkim sjećanjima, ali se rijetko viđaju. A kad se oko takvih, ne sasvim spontanih druženja previše trudimo, velika je šansa za sitne incidente ili evo, požare.
Ovdje međutim požari nose sasvim drugačiju konotaciju, a blagu sjenu na kasnoljetni kratki odmor među svojima baca tek nejasan osjećaj otuđenosti, koja je unatoč nastojanjima očuvanja tradicijskog kontinuiteta i njegovanja privrženosti u doba u kojem živimo, i s obzirom na to kako živimo – neizbježna. Bela Bračko-Milešević obiteljsku povijest pa i intimu, dakle, poprilično osjetljivu tematiku s kojom je lako prokliziti promišlja i tretira na nesvakidašnji način.
Kad si se odlučila za performativni, neverbalni pristup, jesi li se bojala da će film za gledatelja biti suviše hermetičan, statičan pa i dalek?
“Prva zamisao oko izvedbe ovog filma bila je snimiti klasičan opservacijski film. Međutim, nakon brojnih vježbi u tom modusu na studiju dokumentarne režije, osjetila sam potrebu da počnem istraživati i drugačije puteve reprezentacije. Upravo tada, u razdoblju kada smo pripremali prijavu za HAVC kako bismo dobili sredstva za produkciju, preminula je moja baka Dragica, kojoj sam posvetila ovaj film. Ona je dugo bolovala od demencije, a taj mi je njen usporeni, fragmentirani svijet postao polazišna točka za promišljanje forme.
“Shvatila sam da bi kroz performativni pristup bilo lakše snimati vlastitu obitelj jer mi je on dopuštao da se približim onome što je nemoguće uhvatiti čistim realizmom – osjećaju raspršenosti, prazninama, tihim odjecima prošlosti. Rad na filmu, koji se odvijao paralelno s mojim studijem, otvorio mi je prostor za eksperiment, ali i za osobno suočavanje s onim što dokumentarna forma može biti i što se po mom uvjerenju malo eksploatira: ne samo svjedočanstvo, već i intimni trag sjećanja.
“Performativni pristup mi je otvorio prostor da ne mislim samo o događajima, nego i o iskustvu, o atmosferi i osjećaju koji ostaje nakon što kamera prestane snimati. U tom smislu, hermetičnost mi nije bila prijetnja jer sam vjerovala da i tišina i fragment mogu nositi univerzalnu emociju. Naravno, uvijek postoji rizik da gledatelj ostane na distanci, ali meni se činilo važnije da se ne podređujem očekivanom narativu, nego da pronađem jezik koji najbolje odgovara temi i mom unutarnjem doživljaju.”
Razmišljaš li uopće o recepciji dok razvijaš film i kakav bi za tebe bio idealan gledatelj; netko nagledan svega, možda čak i formalno filmski/filmološki obrazovan ili naprosto otvoren, znatiželjan, intuitivan?
“Što se tiče recepcije, nastojim ne razmišljati o njoj dok sam u procesu, jer me to može odvući u kalkuliranje i kompromis. Ipak, svjesna sam da film ne postoji sam za sebe, nego tek u susretu s publikom. Moj idealan gledatelj ne mora nužno biti stručan ili naučen na avangardne forme; dovoljna mi je otvorenost, spremnost da uđe u film intuitivno, bez potrebe da sve razumije racionalno ili linearno. Onaj koji dopušta da ga prizor, ritam ili atmosfera pogodi na iskustvenoj razini – to je gledatelj kojem se najviše nadam.”
Odabrala si temu koja je načelno svima bliska i dopadljiva pa čak – ili baš onda – i kad obiteljska okupljanja na ladanju eskaliraju u slapstick kaos ili kakvu ozbiljniju dramu. Je li ti bilo teško smisliti kako ne upasti u klišej, u nešto prvoloptaško i ušuškano, a da se opet od idile i kiča ne braniš drugom žanrovskom krajnošću, tragikomedijom ili hororom?
“Mislim da je jedan od razloga zbog kojih sam lakše obrađivala obiteljsku temu bila suradnja s koscenaristom i dramaturgom filma, Lukom Bosancem. Kroz bezbroj sastanaka Luku sam upoznala s pričama o tome kako je to okupljanje izgledalo nekada i kako se mijenjalo kroz vrijeme. Detektirali smo kako su se stare tradicije preoblikovale u nove, a potom išli u analizu i tražili što nam je važno za koji postupak. Usput, pronašla sam obiteljsku arhivu fotografija koja nam je služila kao podloga i inspiracija za tableau pristup.
“Prisustvujući obiteljskim okupljanjima tijekom kojih sam upoznala nove članove obitelji, uvijek sam osjećala kao da postoji određena vrsta tihe distance, iako smo svi potekli iz iste kuće koja gotovo nikome nije bila dom. Jedina osoba iz filma koja je u toj kući živjela je Željka, koju se moglo postaviti kao glavnu protagonistkinju.
“Odrasla sam u bakinom krilu, slušajući priče o obiteljskim okupljanjima, o vrijednostima, bliskosti i lijepoj tradiciji koju su nam ostavili. Danas, međutim, čini se da svaka nova generacija dolazi s ponešto manjom spremnošću da dijeli prostor, vrijeme i osjećaje. Umjesto da zajedno krojimo tkanje svakodnevice, često se zatječemo u paralelnim životima, zagledani u vlastite ekrane i obaveze. Kapitalizam je uveo neku novu vrstu intime, onu u kojoj pojedinac uvijek mora biti produktivan, dostupan, samodostatan, pa se zajedništvo počinje doživljavati kao luksuz a ne kao prirodno stanje.
“Tako se između nas polako umeće tišina, ne ona plodna, već ona koja podsjeća na prazninu. Ipak, u tom kontrastu još jasnije sjaje trenuci kad se ipak okupimo, kad se smijeh prelije preko stola, kad se u pogledu starijih prepozna dašak kontinuiteta. Možda baš zbog sveprisutnog otuđenja te su male, krhke fotografije zajedništva danas dragocjenije nego ikad. One nas podsjećaju da, unatoč tome što nas sve gura prema sebičnosti i brzini, obitelj, makar i u fragmentima, ostaje jedina trajna nit koja povezuje naše priče.
“To otuđenje je ideja ovog filma. Mada, iako otuđenje i dalje osjećam, ujedno osjećam da mi pripada i veliki dio te ljubavi.”
Je li se u tvom slučaju pokazalo da je možda kompliciranije umjetnički se baviti temom koja ti je vrlo poznata, pa i koja je podosta privatna, nego nečim spram čega imaš zdravu distancu i s čim bi se u pripremama za snimanje tek morala upoznavati?
“Svjesna sam bila ograničenja koja donosi rad na temi toliko intimnoj i bliskoj. Zato sam vrlo rano u projekt uključila prethodno spomenutog Luku Bosanca. Njegovi uvidi omogućili su mi nužnu distancu i oslobodili me opasnosti da skliznem u emotivne banalnosti ili suviše privatne tonove. Upravo zato osjećam veliku zahvalnost prema Luki. Njegov doprinos filmu nije bio samo dramaturški, nego i ljudski jer mi je pomogao da vlastiti odnos prema onome što sam mislila da film treba biti sagledam iz drugog ugla. Da ga oblikujem tako da zadrži emotivnu snagu, ali i univerzalnost.
“Osim Luke s kojim sam surađivala u svim fazama produkcije, a najviše u pisanju scenarija koji smo koristili kao predložak, film ne bi ispao ovakav da nije bilo i oka mog dugogodišnjeg suradnika, direktora fotografije Ivana Tripara; strpljivosti i pažnje montažera Mire Manojlovića; snimatelja zvuka, prerano preminulog Martina Semenčića i Sunčice Ane Veldić, koji su pazili na svaki detalj, a koje su potom dizajneri zvuka Tihomir Vrbanec i Nina Džidić-Uzelac oblikovali u točnu zvučnu atmosferu filma; glazbenika Silvija Bočića koji je glazbom emotivno obojio naizgled hladnu performativnost u filmu; kolorista Tomislava Stojanovića koji je istaknuo ljetne boje mjeseca kolovoza i od majica napravio estetsku provodnu nit filma te ljubavi i podrške producenta Igora Jelinovića s kojom je cjelokupni projekt bio ispunjen od početka do kraja. Tu je i dizajner Bojan Crnić, koji je svojom intervencijom u jednu staru fotografiju iz djedove arhive stvorio prekrasan filmski plakat.”
Kad govorimo o žanrovima, s obzirom na artistički promišljenu konceptualizaciju i nesvakidašnje postavljenu dramaturgiju, je li tvoj film u užem smislu dokumentarac ili je u pitanju hibrid koji se oteo svom rodovskom određenju?
“Rekla bih da je film u prvom redu performativan. Luka, moj koscenarist, između ostalog je vrlo aktivan i kao dramaturg na plesnim predstavama. I neminovno je to njegovo iskustvo utjecalo na specifičan tretman tijela u filmu. Tretman tijela kojim se naglašava neka vrsta izvođenja i neka druga vrsta prisutnosti, tretman tijela koji nije onaj na koji se prvo pomisli kada je u pitanju dokumentarni film. Ta performativnost otvorila je vrata i poetičnosti.
“Zamislili smo obitelj u nizu tableaua koje smo željeli postaviti pred kameru. Htjeli smo tako prenijeti osjećaj otuđenja, osjećaj koji je za mene bio istovjetan onome što sam proživljavala na obiteljskim okupljanjima. Na kraju, u nekoj bizarnoj mjeri, film je i opservacijski jer smo ipak nenametljivo bilježili njihove reakcije dok su izvodili ono što smo im zadali kao zadatak.
“Mojoj obitelji film je bio emotivan jer su u njemu prepoznali ljubav koju sam utkala u svaki kadar. Drugima je, pak, izazvao različite reakcije, što mi je dragocjeno jer pokazuje da film živi svoj vlastiti život, izvan mene. U tom složenom miksu performativnog, poetskog i opservacijskog, moglo bi se reći da se radi o stilskom hibridu. Ipak, osobno se ne bih odveć vezivala za taj termin. Čini mi se da se danas sve što nije klasični dokumentarac olako svrstava pod hibrid. Radije ga vidim kao svoj pokušaj da pronađem jezik kojim mogu najiskrenije govoriti o obitelji i o vlastitom iskustvu.”
Koliko je trajalo snimanje i kako se sve odigralo, je li bilo naporno raditi sa svojima, jesu li te slušali? U pitanju je familija koja, pretpostavljam, nema veze i iskustva s filmom, a i znamo kako to ide, najbliži nas često najmanje ozbiljno shvaćaju. Pa onda, uvijek treba računati s najbanalnijim organizacijskim teškoćama, ima recimo onih koji se ne vole fotkati, premda to traje sekundu, a ti si članove obitelji dovela do toga da moraju sudjelovati u čitavoj dramaturgiji…
“Snimanje je trajalo dva dana, a s kasnijim dosnimavanjem sve smo završili za otprilike pet. Raditi s mojom obitelji za mene je bilo nevjerojatno iskustvo, pokazali su mi ljubav i poštovanje koje nisam mogla ni zamisliti. Svi su bili veoma kooperativni, nitko se nije bunio na moje, ponekad i pomalo sumanute ideje, i time su mi potvrdili da ljubav koja izlazi iz te kuće i dalje sjaji punim intenzitetom.
“Zanimljivo je što sam na tim okupljanjima neke ljude vidjela prvi put u životu, a još zanimljivije da sam neke prvi put vidjela na snimanju. To mi se učinilo gotovo čudesnim, kao da sama činjenica okupljanja otvara prostor za nove susrete, nove slojeve i sudionike obiteljske priče. I u tome sam prepoznala ono što su nam Miloš i Ana Požar, još početkom prošlog stoljeća, usadili duboko u biće: osjećaj pripadanja, zajedništva i kontinuiteta.”
Tvoji “Požari” imaju, uvjetno rečeno, dodirnih točaka s “Dobrom djecom” Filipa Peruzovića; i ti jednu staru kuću tretiraš kao ravnopravnog protagonista. Ondje se kuća prije prodaje raščišćavala od predmeta, uspomena i simbolike, a ovdje se naprotiv nastoji održati stambena i simbolička vrijednost prostora kao vikend okupljališta obitelji koja ne živi pod istim krovom pa ni u blizini. Premda je u kadru dosta gužve, nekako mi se činilo da je ta kuća s okolnom prirodom metaforički i narativno prezentnija od ljudi koji se pred nama izmjenjuju, ali možda samo imam fetiš na seoske kuće s patinom.
Zanima me zapravo od čega si krenula, od prostora ili od protagonista; misliš li da se ovaj film mogao efektno snimiti i bez ljudi, evo, u slučaju da ih nisi uspjela privoljeti da sudjeluju? Bi li ipak ustrajala i možeš li za ovu prigodu malo naglas razmišljati kako bi to hipotetski izgledalo?
“Krenuli smo od događaja, od ritualnog, međugeneracijskog obiteljskog okupljanja koje se ponavlja svake godine. Ne mislim da bi film mogao postojati bez ljudi jer upravo oni čine taj prostor živim. Kuća bez njih bila bi samo lijepa građevina s uređenom okućnicom, prazna, premda natopljena sjećanjima i okružena napuštenim, derutnim posjedima. Tek s njihovom prisutnošću prostor se otvara, pulsira i dobiva svoju punu simboličku težinu.
“Ta kuća nosi u sebi mnogo više od zidova. Ona je spremnik uspomena, svjedok nekadašnjeg života u kojem je obitavalo tucet ljudi. Čak i u svojoj tišini, ona u sebi nosi poziv da se obiteljske veze održe, da se zajedništvo ne zaboravi. U tom smislu, film ne bi mogao bez ljudi, ali jednako tako ni bez kuće jer tek u njihovom susretu nastaje ono što mene zanima. Prostor koji nije samo fizički, nego i emocionalni, a za mene gotovo i mitološki.
“No, da, s obzirom na to da su u filmu svi jednaki pod tim majicama i da se zbog toga teško, bez nategnute analize, može govoriti o glavnom protagonistu, ova tvrdnja da je prostor u filmu prezentniji zaista i drži vodu. Film ipak nosi ime jednog žumberačkog sela a dobilo ga je po obitelji Požar, jedinoj koja je živjela u njemu, a kojoj pripada i moja baka Dragica Bračko, rođena Požar.
“Peruzovićev film, koji je napisao zajedno sa scenaristicom Nikolinom Bogdanović, nisam gledala. Sada sam baš zaintrigirana.”
Film se zatvara grupnom snimkom svih članova šire obitelji koju nježno pridodaješ davnim fotografijama i portretu muškarca i žene s početka prošlog stoljeća, dvoje ljudi s kojima je priča te žumberačke kuće pa i vas kao familije počela. Baviš se temom prolaznosti, očuvanja tradicije i iznad svega, transgeneracijskih odnosa unutar obiteljske zajednice. Jesi li raspisujući scenarij imala na umu još kakav motivsko tematski moment koji mi je promakao?
“Ne, zapravo to je srž. Nije postojao neki dodatni, skriveni sloj koji bi se mogao izdvojiti izvan onoga što si već spomenula. Sve ostalo su samo varijacije na te temeljne motive.”
A da si bila u prilici da film ove tematike bude tvoj prvi dugi metar, što bi si još priuštila? Ili je ovo taman forma za ono što si htjela?
“Ovaj film, isto kao i svaki drugi, mogao se snimiti na milijun različitih načina. Iako je moja inicijalna ideja bila snimati ga opservacijski i kroz njihove odnose dobiti što više informacija o obitelji, odabrala sam ovaj pristup upravo kako bih sebi omogućila prostor da unutar podžanra obiteljskog dokumentarca, koji se često svodi na čistu opservacijsku metodu, pokušam nešto drugačije. Mislim da je forma koju sam odabrala najviše odgovarala onome što sam željela ispričati. Tišina, gestualnost i ritam performativnih scena činili su mi se kao točan put da se prenese kontradiktorna istovremenost osjećaja otuđenja i ljubavi.”
Misliš li da je bilo mudro i za tvoj razvojni put baš kako treba najprije studirati kulturologiju pa se tek kasnije, s određenom razinom zrelosti i teorijskih znanja uputiti na studij režije?
“Smatram da me studij kulturologije oblikovao kao osobu. Na njemu sam stekla neprocjenjiva znanja o načinu na koji svijet funkcionira, dobila sam naočale kroz koje mogu sagledati ideološke obrasce koji oblikuju našu stvarnost. Upravo na tom studiju upoznala sam Luku, a naša suradnja proizašla je iz sličnih svjetonazora i zajedničkog razumijevanja svijeta.
“S druge strane, osjećam da sam Akademiju možda upisala prerano. Da je iza mene više životnog i filmskog iskustva, čini mi se da bih imala i više sigurnosti u vlastiti rad te bih drugačije gledala na svoje obrazovanje. No, smatram da je kombinacija studija kulturologije i režije izuzetno plodonosna: teorijsko razumijevanje svijeta daje misaonu dubinu umjetničkom izrazu, a iskustvo rada u mediju filma omogućuje da se ta znanja pretoče u konkretno vizualno djelo.”
U tvojoj biografiji edukacijski rad zauzima važno mjesto. O čemu je riječ, gdje si sve angažirana?
“Edukacijski rad za mene je veoma važan jer sam i sama prošla mnogo filmskih radionica u Hrvatskoj i inozemstvu. Najponosnija sam na to da danas mogu educirati polaznike u udruzi Filmaktiv i Blank_filmski inkubator, koji su mi kroz svoje edukacije dali krila da se i sama upustim u stvaranje filmova. Radim i kao predavačica na jednom privatnom fakultetu u Zagrebu te mi uskoro kreće prva suradnja s AKC Attack. Držat ću dokumentarnu radionicu čemu se posebno veselim.”
Kamo dalje smjeraš, imaš li već bilješke za nove priče koje ti je važno raspisati i podijeliti i hoće li se i one ticati tvog najužeg kruga ili prelaziš granice poznatog?
“Zbog emocionalno-etičkih previranja već dugo zapinjem u postprodukciji svojeg diplomskog filma ‘Hotel Macola’. U njegovom središtu nalazi se grupa Ukrajinaca koji su kao izbjeglice došli živjeti u istoimeni hotel u Lici pa film prati njihov proces adaptacije u novoj sredini. Snimatelj Ivan Tripar i ja proveli smo četrdesetak dana na terenu, a svaki od njih nosio je intenzivne, ponekad i emotivno zahtjevne trenutke.
“Također, Luka i ja razvijamo priču o pokapanju ljudi na Mjesecu. Naime, nakon što je 1998. poslala pepeo geologa Eugena Shoemakera na Mjesec, NASA, zajedno sa sestrinskom tvrtkom Celestis, danas taj čin pretvara u tržišnu praksu. Poslati onamo jedan gram pepela košta čak 16 tisuća dolara. Unatoč svim NASA-inim naporima, zasad još nisu do kraja uspjeli realizirati taj projekt, pa ćemo vidjeti hoće li film postati anticipacija budućih događaja ili će nas ta budućnost prestići prije nego što završimo film.
“U doba razvoja umjetne inteligencije, koja bi ovaj film mogla napraviti u par minuta, zajedno s ekipom odlučila sam se okrenuti analognom pristupu. Naime, cilj je izgraditi maketu Mjeseca, a to će se ostvariti u suradnji s arhitekticom Kristinom Škrokov.”