U engleskome jeziku postoji krilatica koja kaže da je pisati o glazbi kao plesati o arhitekturi (“Writing about music is like dancing about architecture”) i ako proguglate izvor, naići ćete na niz velikih glazbenih imena (sami muškarci, naravno): neki ga atribuiraju Theloniousu Monku, neki Milesu Davisu, jedni tvrde da ga je prvi upotrijebio Elvis Costello, drugi kažu da su to riječi Franka Zappe (teško, on bi izmislio nešto luđe). S druge strane, veliki kulturni kritičar Greil Marcus (ovoga puta smo sigurni u izvor citata: knjiga “In the Fascist Bathroom”, str. 211.) piše da je temeljna karakteristika glazbe dvosmislenost zbog koje ona može proizvoditi (a ne nametati) simbole. Kako god bilo, srž dvaju teza je da je opisivati glazbu nezgodno, nezahvalno, a možda i nemoguće.
U to se možemo sami uvjeriti ako pokušamo objasniti, onako ležerno u društvu, zašto nam je neka pjesma dobra ili loša i vrlo brzo ćemo početi posezati za pridjevima koji su nedostatni: “Ima dobar beat”, “Funky mi je ovaj ritam”, “Lijepa je melodija”, “Nije mi nešto” i tome slično. Ili ćemo naprosto otpjevati melodiju koja nam se sviđa i odustati od jezičnog sustava jer pridjevima nedostaje preciznost, mada mi koji opisujemo tu stvar jako dobro znamo zašto nam se sviđa, ali skakanje iz jednog semiotičkog sustava u drugi je opet ona fora o plesu i arhitekturi. S vizualnim umjetnostima (što glazba nije) je možda lakše. Još od antike postoji pojam ekfraze, stilske figure slikovitog predočavanja, odnosno pa bi prema tome trebalo biti lakše pisati o filmu nego o glazbi. No, što kada se film bavi glazbom? Na koji način jezik medija filma predočava apstrakciju glazbe?
Čini se da je Arsen Oremović imao na umu ples i arhitekturu kada je stvarao film “Treći svijet” (Interfilm / Dan Mrak; 2025.) o grupi Haustor. Svjestan da će publika po običaju imati određena žanrovska očekivanja, redatelj i scenarist odmah na početku filma traži od nje da ta očekivanja ostavi po strani. Dokumentarac otvaraju riječi na ekranu, koja kažu da nećemo gledati biografiju, da ovo nije priča o albumu “Treći svijet” niti o ponovnom okupljanju benda, već “putovanje kroz magiju svakodnevice”.
Ta je magija spoj svijeta Darka Rundeka i svijeta Srđana Sachera, koji zajedno postaju treći svijet. Magiju, magijski realizam, susrete sa čudesnim i nepoznatim, Rundek i Sacher spominju odmah u uvodu kako bi opisali album “Treći svijet” dok film tu magičnost dočarava montažnim iluzijama, u skladu s prirodom filma. No, između uputa za gledanje i priča o magiji, ubačena je arhivska snimka nastupa zagrebačke kabaret skupine Kugla glumišta u kojoj MC najavljuje publici da će gledati cirkus, slično kako Martin Scorsese otvara film “Rolling Thunder Revue” (2019) o Bobu Dylanu, čime se dodatno podcrtava nekonvencionalnost filma, ali bez propitkivanja granica između fikcije i stvarnosti kao kod Scorsesea.
To ne znači da “Treći svijet” u potpunosti odustaje od konvencija glazbenog dokumentarca. Kroz intervjue s članovima nekadašnjeg Haustora kontekstualizira se nastanak benda i važnost Zagreba u stvaranju njegovog identiteta, pjesme se smještaju u društveno-politički kontekst, govori se o umjetničkim utjecajima, a naposljetku i o razlozima komercijalnog neuspjeha albuma “Treći svijet”, kojeg nisu shvatili ni publika ni kritika, te o raspadu benda. Film vizualno sve to nadopunjava arhivskim snimkama Zagreba, Haustorovih live nastupa i spotova, ali nasreću ne robuje kronologiji. Kako nas je autor upozorio na početku, naglasak je na različitostima između Rundeka i Sachera, koje su iznjedrile nešto novo, nešto svježe, nešto treće.
Umjesto da nam pusti pjesmu i ispriča cijelu priču o Haustoru i albumu “Treći svijet”, istoimeni film Arsena Oremovića nas potiče na samostalno istraživanje…
Da se radi o različitim pojedincima, vidljivo je već na razini kostima i scenografije. Rundek je po običaju ležerno odjeven, razbarušene kose, bos, u nekonvencionalnom uredu nejednakih regala, gdje se rječnici i beletristika guraju uz slike, skulpturice, gitare i slušalice, pravi mali atelje umjetnika koji se skrivao i otkrivao pod maskom. Sacher, s druge strane, sjedi za klavijaturama u ukusno uređenoj prostoriji s biljkama, perfekcionistički poredanim knjigama i gitarama te uredno uramljenim fotografijama povijesnih ličnosti, od Lenjina do Lennona. S crnim štreberskim naočalama i sijede kose i brade djeluje poput sveučilišnog profesora ili pitome verzije Warrena Ellisa dok govori o panteizmu i vudu kulturi.
Uspjeh filma koji se barem jednim dijelom oslanja na intervjue sa sudionicama leži u njima samima, odnosno u kvaliteti pripovjedača, a Rundek i Sacher to itekako jesu, posebno dok objašnjavaju inspirativne trenutke iza najpoznatijih pjesama i scenskog imidža benda, od šetnje Bosutskom ulicom do bijele pantomimičarske maske.
Odstupanje od bilo kakve čvrste kronologije izraženo je i u drugome dijelu filma kada se originalna postava Haustora uz goste glazbenike okuplja u studiju na snimanju nove verziju pjesme “Treći svijet”. Pratimo dogovore i pregovore, opuštanje između snimanja, svježe ideje koje naviru, zapravo onu magiju na djelu. Ali pjesmu “Treći svijet” slušamo u dijelovima, dekonstruiranu na vokale Rundeka i sastava One Dread bez muzike, improvizaciju Damira Price-Caprija na saksofonu, zvukove sikusa Roberta Lovrića, dok se arhivske snimke spota za pjesmu iz osamdesetih isprepliću sa studijskim snimkama nove verzije.
Tako se spajaju prošlost i budućnost, uvijek uz stanovitu samosvijest, što je najplastičnije prikazano Rundekovim gledanjem u svoj krupni plan iz osamdesetih koji bulji ravno u kameru, njega i nas – još jedna filmska iluzija. Umjesto da nam pusti pjesmu i ispriča cijelu priču o Haustoru i albumu “Treći svijet”, istoimeni film Arsena Oremovića nas potiče na samostalno istraživanje, na guglanje stare i nove verzije, na ponovno preslušavanje albuma četrdeset godina nakon njegova nastanka i donošenje vlastitih zaključaka o njegovoj relevantnosti. Drugim riječima, na samostalno otkrivanje nekog trećeg svijeta u spoju glazbe i filma.