Na ovogodišnjem izdanju festivala Cinehill, premijerno je prikazan dokumentarni film “Najbolji profesor filma na svijetu” (Sveučilište VERN’, 2025.) Vide Žagar, nagrađen drugom nagradom publike odmah iza “Mirotvorca” (Factum, 2025.) Ivana Ramljaka. Nipošto mala stvar za film koji je zapravo nastao kao diplomski rad na Studiju filmske i televizijske produkcije i režije na Sveučilištu VERN’ pod mentorstvom Nebojše Slijepčevića.
Film Vide Žagar danas će biti prikazan i na 23. Liburnia Film Festivalu, a priča o njezinom profesoru filma Krešimiru Mikiću, koji se niz desetljeća predstavljao kao vrhunski teoretičar filma, član Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti, prijatelj Stevena Spielberga i Clinta Eastwooda te dobitnik počasnog doktorata sa sveučilišta UCLA. Kada je obolio od leukemije, počeo je prikupljati novac za skupo liječenje preko crowdfunding kampanje, koju su njegovi studenti proširili ne bi li pomogli omiljenome profesoru.
Međutim, uz donacije i poruke podrške, pristizali su i brojni negativni komentari koji su dovodili u pitanje Mikićevu dijagnozu, ali i karijeru. U svome filmu Žagar donosi priču o Mikićevoj obmani, kreativno se poigravajući odnosom između fikcije i stvarnosti, ali ne u svrhu obračunavanja s nekoć omiljenim profesorom, već da bi postavila pitanje kako je moguće da netko četrdeset godina vodi lažan život uz podršku niza institucija i medija koji ništa nisu posumnjali.
Kada je i kako nastala Vaša ljubav prema filmu?
“Rekla bih, dosta prirodno. S nekih 12 godina sam preko mamine prijateljice prvi put primila ozbiljan DSLR u ruke i to je potaklo interes za fotografijom, a nastavno na to i upis strukovnog smjera medijski tehničar u Elektrostrojarskoj školi u Varaždinu. Prve filmske kadrove snimila sam za kratki igrani film ‘Dida’ prijatelja Matije Benića, ujedno i montažera ‘Najboljeg profesora filma na svijetu’, koji je u to doba već naveliko snimao amaterske filmove. Pozvao me da dođem na groblje na jedno snimanje, pod krinkom da mi samo želi pokazati kako to izgleda, no ubrzo mi je gurnuo kameru u ruke i naredio ‘Snimaj!’
“Nakon toga u sklopu programa u školi režirala sam dva kratka igrana filma, a s Matijom sam kao snimateljica surađivala na još mnogim filmovima. Ta uloga mi je definitivno i danas najdraža – na setu se najljepše osjećam s kamerom u ruci, ali upravo zato nisam htjela snimanje pretvoriti u posao.
“Kako to obično bude, nadobudno sam s 18 godina htjela upisati režiju na Akademiji, ali nisam prošla prijemni ispit. No, nije mi žao. Upis Filmskog, televizijskog i multimedijskog oblikovanja na tadašnjem Veleučilištu VERN’ trebao je poslužiti samo kao prijelazna faza do sljedećeg prijamnog ispita na Akademiji, no ubrzo sam shvatila da mi studij koji pruža uvid u sve segmente filma puno više odgovara i da zapravo uopće ne želim režirati. Na VERN’-u sam se upoznala s produkcijom i shvatila da se time bavim već godinama, samo mi nitko nije rekao da se to tako zove. Tako da je produkcija postala i ostala nešto u čemu se, u poslovnom kontekstu, primarno vidim.”
Hrvatska dokumentarna scena je u posljednje vrijeme iznjedrila niz sjajnih ostvarenja. Na Cinehillu je Vaš film osvojio drugu nagradu publike odmah iza Ramljakovog “Mirotvorca”. Kako ste se zainteresirali za dokumentarni film i što Vam znači nagrada publike?
“Iako sam radila neke kraće dokumentarce u svrhu studentskih vježbi, ozbiljan interes za dokumentarni film došao je tek pri početku diplomskog studija Filmske i televizijske režije i produkcije na Sveučilištu VERN’. Osjetila sam da je to format u kojem se imam potrebu direktnije izraziti i tako je pala odluka da ću raditi dokumentarac za diplomski rad. Tri godine rada na ‘Najboljem profesoru filma na svijetu’ poslužile su kao svojevrsni test je li interes za režiranje dokumentarnog filma samo prolazna faza ili sam tu uistinu nešto nanjušila. Još uvijek nemam definiran odgovor.
“Drago mi je da nam dokumentarna scena uistinu buja posljednjih godina. Mislim da je ‘Fiume o morte!’ Igora Bezinovića primjer prekrasnog osvježenja u domaćim kinima koje je prepoznala i publika kao najvažnija karika u životu svakog filma. Ta uspješnica me posebno veseli jer je Bezinović prva osoba koja mi je ubacila bubicu dokumentarizma u uho. I to upravo na Liburniji, u sklopu Restartove radionice za srednjoškolce, davne 2017. godine.
“Mi smo na Cinehill došli bez ikakvih očekivanja i sama činjenica da će film napokon doći pred publiku bila je dovoljan razlog za ushit. No, kada smo shvatili da volonteri donose dodatne stolce u dvoranu, krenula je ozbiljna trema. Jako nas je razveselio interes koji je film potaknuo, a saznanje da je publika ocijenila film sa samo 0,01 razlike u odnosu na najbolje ocijenjenog ‘Mirotvorca’, iskreno nas je šokiralo.
“Od samog početka smo htjeli napraviti film koji će biti kompromis između klasičnih Netflixovih true crime dokumentaraca i onoga što se smatra autorskim filmom. Reakcije publike potvrdile su nam da smo u tome uspjeli. Također, činjenica da su najbolje ocijenjeni filmovi na Cinehillu, u društvu primarno igranih filmova, upravo dokumentarci, dokazuje da publiku dokumentarni film privlači više nego što mi to pretpostavljamo i mislim da zbog toga trebamo biti jako sretni. Jako sam zahvalna Cinehillu na pruženoj prilici i publici na ovakvom komplimentu.”
“Najbolji profesor filma na svijetu” Vaš je diplomski rad i nastao je u sklopu studija na Sveučilištu VERN’, koje je podržalo realizaciju filma i gdje je Krešimir Mikić predavao. Kakve su bile reakcije od strane fakulteta kada ste predložili temu za diplomski rad? Je li bilo nekog otpora?
“Ne bih to nazvala otporom, koliko oprezom pred nepoznatim. Naravno da VERN’ nije istog momenta oduševljeno prihvatio ovu temu, ali za to su imali opravdane razloge. Naš fakultet se ne bavi primarno filmom i samim time ne možemo očekivati da će uvijek shvatiti motivacije iza naših filmskih zamisli. No, čim su dobili jasniji uvid u to čime se u filmu želim baviti, prevagnulo je uvjerenje koje dijelimo – ovakvi filmovi postavljaju važna pitanja i samim time su vrijedni rizika.”
Je li bilo teško pridobiti Vaše kolege, roditelje i ostale Mikićeve žrtve da sudjeluju u izradi filma?
“One protagoniste koje možete vidjeti u filmu nije bilo teško pridobiti. Vjerujem da su prepoznali zašto je to važno i na tome sam im uistinu zahvalna. No, mnogi nisu htjeli stati pred kameru. Zanimljivo je što većina dijeli isti razlog – Mikić je bio ključan za to da su danas tu gdje jesu i zbog toga im nije ugodno pričati negativno o njemu, iako su blisko upoznati s tim pričama.”
Tema filma je iznimno zanimljiva, ali i itekako ozbiljna s obzirom na to koliko je dugo Mikiću prolazilo da obmanjuje institucije i medije te da izvlači novac od vlastitih studenata. Međutim, u filmu je prisutan ležerniji ton i vrlo se kreativno poigravate s različitim filmskim žanrovima i ontološkim granicama između fikcije i stvarnosti. Kako ste došli na tu ideju i jeste li od početka htjeli ići u smjeru hibridne forme?
“Nazivnik hibrid nije mi prošao kroz misli ni u jednom trenutku tijekom izrade filma. Kako je hibridna forma novi trend na sceni, imam dojam da se od autora očekuje da odlaze u tom smjeru pa se i postupci koji bi nekada prije bili samo određen tip dokumentarnog izlaganja sada nazivaju hibridnima. Postoje izvanredni hibridni filmovi koji su morali biti napravljeni tako da bi ispunili svoju poantu, ali u našem slučaju više na to gledam kao ukras. Ne trebamo izmišljati toplu vodu kad su temelji koje dobra priča pruža, čvrsti.
“U ovoj konkretnoj priči meni je bilo izuzetno zanimljivo da progovaramo o profesoru filma, od kojeg sam ja sama dobila znanje o snimanju filma, a on je stvorio film od svog života. Taj meta moment je bio nešto što se samo nametnulo kao motiv koji ovaj film treba.
Osim toga, kako smo imali nezahvalan zadatak da prepričavamo priču koja se već odvila, a čak ni mi filmaši nemamo strpljenja za sat i pol talking headsa, korištenje igranih sekvenci olakšalo nam je protočnost pripovijedanja i jednostavno sam htjela da gledatelju bude zabavnije pratiti priču. Plus, nama je to dalo priliku da se malo više igramo sa slikom i zvukom. Za to su zaslužni direktor fotografije Patrik Pažur, majstor tona Anton Weisz, kompozitor Arian Peharda i dizajner zvuka Dino Divković.”
U filmu vrlo jasno dajete do znanja da je Mikić imao potporu različitih visokoobrazovnih institucija koje očito nisu provjeravale njegove kvalifikacije, što je potvrdio i bivši rektor Sveučilišta VERN’ Vlatko Cvrtila, rekavši da vanjski stručnjaci ne prolaze podrobniju provjeru. Što nam to govori o našim institucijama i kako je po Vama Mikiću uspijevalo izvlačiti se toliko godina? Je li mu na kraju presudio internet?
“U cijeloj ovoj priči svakako ima više odgovornih osoba od jednog nezadovoljnog profesora. Ono što je njemu išlo u prilog je činjenica da je on znatnom broju studenata uistinu bio fenomenalan profesor. Sudeći po razgovorima koje sam vodila s mnogim bivšim studentima, većina ih se dijeli na dva ekstrema – ili su ga obožavali, ili ga u startu nisu mogli smisliti. Pretpostavljam da ova druga ekipa ima malo bolje razvijeno ulično znanje.
“No, ako se zadržimo na nama koji smo ga naivno obožavali, nije bilo potrebe za provjerom. Kad kao brucoš filmskog fakulteta slušaš profesora koji ti probudi iskru za film na svakom predavanju, a ti sam osjetiš svoj napredak kroz semestar, potpuno ti je logično da iza te osobe stoji onakva karijera kakvu možeš pronaći na stranicama Hrvatskog filmskog saveza – još uvijek.
“U tom trenutku nastupa odgovornost medija i institucija, ali ne mislim da je ta odgovornost isključivo na onima na vrhu. Instituciju čine svi njeni članovi, koji imaju bolji uvid u (ne)djela svojih kolega jer su s njima svakodnevno u kontaktu. Kada se suočimo s neugodnim istinama, često biramo tišinu – ne iz zlobe, već iz potrebe da sačuvamo vlastiti mir. No, na taj način se indirektno zaštitio i Mikić. Internet mu je definitivno presudio, ali internet je dio naše svakodnevnice preko 20 godina. Dakle, kad su izlazili članci o najboljem profesoru filma na svijetu, već se moglo provjeriti postoji li ta titula i spominje li se ime Krešimir Mikić i na kojem internetskom portalu van Hrvatske.
“Stoga, ne bih rekla da je isključivo internet ovdje imao ključnu ulogu. Mikiću je presudilo to što se na njegovom putu napokon našao netko tko će pojesti govno i javno se sukobiti s njegovim lažima. Među prvima na toj fronti našla se moja majka Martina Lipovac i mislim da bismo se, bez njezine inicijative da pokrene istraživanje, još uvijek ponosili kako nam najbolji prijatelj Stevena Spielberga predaje na hrvatskim fakultetima.”
Koji su Vam planovi za dalje? Namjeravate li nastaviti progovarati o društvenim problemima u budućim projektima?
“Mnogo puta kroz proces izrade ovog filma zezala sam se sa svojim kolegama da ću narednih pola godine u nekoj pekari vući bureke. Definitivno mi treba pauza i voljela bih se, kako sam nedavno diplomirala, posvetiti traženju posla u području produkcije. No, ne mogu reći da me dokumentarni film nije zaveo, tako da ću vrlo vjerojatno raditi izlete u tom smjeru kada mi vrijeme dopusti. Hoće li to biti filmovi o društvenim problemima, neka odluči priča na koju naiđem.”
