Ako se u ponekom filmu gdjekad i pojavi kao motiv, kastracija mačaka rijetko je, gotovo nikad, glavna tema nekog filma, kratkog ili dugog, dokumentarnog, igranog ili eksperimentalnog, tuzemnog ili inozemnog. No zahvaljujući Sunčici Ani Veldić, hrvatska kinematografija sad već ima tri filma kojima je ta djelatnost u središtu zanimanja.
Veterinarka i filmašica, Veldić se u svojim slikopisima nerijetko usmjerava na životinje, a nakon kratkih dokumentarnih filmova “Catamine” (Kinoklub Zagreb, 2019.; suredatelj Vedran Husremović) i “Catstream” (Dinaridi film, 2020.), kastraciju mačaka tematizira i u svom prvom cjelovečernjem filmu, “O mačkama i ljudima” (3D2DAnimatori, 2025.), koji će svjetski premijerno biti prikazan na 23. Liburnia Film Festivalu (Opatija, 26. – 30. kolovoza).
Ako sam dobro izbrojio, “O mačkama i ljudima” je Vaš treći film u kojem je kastracija mačaka u središtu zanimanja, nakon “Cataminea” i “Catstreama”, a mačke su bile vrlo zastupljene i u “The Tenantu” (2015). Veterinarka ste, kirurginja malih životinja, i sami operirate, kastrirate mačke, pa nije neobično da vas ta tema privlači i kao filmsku autoricu. Jesu li ti prethodni, kratki filmovi bili svojevrsna priprema, vježba za ovaj, cjelovečernji, u koji bi, hipotetski, mogli biti uklopljeni kao epizode?
“‘Catamine’ je, ako se to tako može reći, činjenični film koji prikazuje dijelove procesa kastracije mačke, a ‘Catstream’ opservacijski dokumentarni u kojem pratimo pustolovinu glavne junakinje, hvatačice mačaka, bez uplitanja ispitivača ili govora u kameru. I novi dugometražni film, baš kao i prethodni ‘Catstream’, obiluje opservacijskim scenama interakcije aktivistica i otočana u kojima se ističu kulturološke razlike, što čini gotovo istu antropološku pozadinu oba filma.
“Naime, junakinja ‘Catstreama’, doktorica znanosti iz Zagreba, nađe se u donkihotovskoj borbi s neumoljivim otočanima kumeći ih da joj predaju mačke na kastraciju, dok u novom filmu, otočanka koja sad već prihvaća kastraciju, mačka trpa u jutenu vreću no aktivistice iz Velike Britanije doživljavaju to kao kulturološki šok, jer su navikle da se mačke hvataju pomoću sofisticiranih zamki. Pomalo bizarna priroda tog posla i entuzijazam koji ti ljudi unose u njega, vjerojatno aktiviran sličnim mehanizmima koji pokreću i lovce na divljač, pokreće i mene koja tome svjedočim i imam poriv da taj fenomen bilježim, evo, već godinama. To je skriveni svijet koji želim pokazati, a svoju poziciju sudionice tog procesa koristim kako bih izrazila dvojbe o utjecaju čovjeka na život tih udomaćenih ali još uvijek ponekad neukroćenih životinja.”
U filmu bilježite djelovanje promjenjive veterinarske ekipe koja na južnom Jadranu hvata slobodnoživuće mačke kako bi ih kastrirala. Pritom gledatelj koji o tomu ne zna mnogo ili ne zna ništa, neće najbolje saznati zašto je to potrebno, niti kako je organizirano.
“Htjela sam izbjeći objašnjavalački sloj i ne skliznuti u aktivističko obrazovni karakter filma, a da gledatelj informacije o tome zašto ih je potrebno kastrirati i koji su etički problemi vezani uz odnos čovjeka prema mačkama, dobije iz prizora koji se odvijaju.
“U mjestima u kojima sam snimala, slobodnoživuće mačke žive od sezone u kojoj ih turisti hrane, a kad oni odu, one ostaju na milost i nemilost žiteljima koji se o njima ili ne žele ili ne mogu pobrinuti kako treba, jer na udaljenim lokacijama poput otoka Lastova nema organizirane veterinarske skrbi. Otočanka Stanka Šižgorić ipak govori o onome što se događa kad razmnožavanje mačaka izmakne kontroli, odnosno ističe da bi se ona morala iseliti s otoka da aktivisti nisu odveli mačke na kastraciju, jer njihovu patnju uslijed gladi i bolesti ne bi mogla šutke gledati.
“Otočani većinom danas znaju da turisti vole mačke i da im poeni za dojam stupnja uređenosti rastu što su one zdravije i zadovoljnije. Strani volonteri već godinama dolaze u Hrvatsku kako bi pomagali slobodnoživućim mačkama, a neki i žive na otocima. Primjerice, svatko tko dođe na otok Vis i u Komižu može primijetiti da, što se mačaka tiče, izgleda kao Istanbul. Od stranih volontera, u akcijama poput ovih u filmu, uče i lokalne volonterke koje se organiziraju i sad dovode mačke u prije par godina osnovanu lokalnu ambulantu u Visu. Mnogo je tu empatije, detalja uzetih iz stranih modela kako čitavu proceduru učiniti što lakšom, bržom i bezbolnijom za mačke, kako u samom veterinarsko kirurškom dijelu, tako i u dijelu koji se tiče hvatanja, a zatim oporavka i vraćanja životinje na lokaciju.”
“O mačkama i ljudima” prikazuje konkretne, zateknute, za film nepripremljene događaje jedne specifične i širokom gledateljstvu razmjerno nepoznate, nedvojbeno zanimljive, a na filmu, osim kod Vas, rijetko tematizirane aktivnosti. No kao da Vam je kao autorici podjednako važno i nešto drugo – gotovo putopisno-antropološko-etnološki, dokumentirati pojavne oblike života otočkog i priobalnog stanovništva. No i sad bez toponimskih informacija, koje će biti ponuđene tek na odjavnici.
“Taj antropološki moment mi je zapravo jako važan jer se ljudi kroz odnos s mačkama otvaraju i puštaju me u svoj ambijent da bilježim kako žive i razmišljaju i mislim da otkriva prizore koji se teško mogu dobiti nekim drugim pristupom. U tom smislu, tu su i iskazi starih ljudi poput gospođe koja govori: ‘Ne volim ni mačke ni kučke. Šta će mi to? Hrani nešto od čega imaš koristi.’ I ona u svojim datim uvjetima ima potpuno pravo. Najmanju će štetu učiniti ako ih čak i ne hrani, jer zapravo nema djelotvorne infrastrukture da im adekvatno pomogne ako zatreba, kao što i priliči kad čovjek odluči životinje udomaćiti. Odnosno, da ih kastrira i liječi.
“Strane volonterke su tu zato da pomognu dizanju svijesti, interveniraju i pokušaju naći zajednički jezik s ljudima koji ne samo da ne govore engleski, nego imaju i potpuno drugi svjetonazor i odnos prema životinjama. Mogu reći da je njihov utjecaj na kraju pozitivan i prihvaćen od starosjedilaca koji ih danas dočekuju kao nekog tko će zapravo riješiti problem s takozvanim neželjenim životinjama od kojih nemaju koristi, a koje su se na kraju ipak nakotile u njihovoj blizini, jer nije bilo druge hrane osim one od čovjekovih otpadaka.”
Što biste voljeli da “O mačkama i ljudima” prenese gledatelju?
“Film govori o dilemi kastracije i kako olako shvaćamo to pitanje kad se promatraju mačke, a koliko nas straši pomisao kad se moramo sami podvrgnuti operaciji prilikom koje ćemo ostati bez nekog organa. Radnja je smještena u ambijent zimskog ili barem vansezonskog undergrounda južne Dalmacije u kojoj i ljudi žive u doista tvrdim, a njihove životinje u još surovijim uvjetima.
“U filmu se zabrinuta njemačka volonterka protivi kastraciji mačke stare dva mjeseca, jer smatra da su životinji potrebni hormoni da bi fizički i mentalno sazrela. Druge volonterke odgovaraju da je to praksa svugdje u svijetu, osobito kad nema organizacijske mogućnosti da se to učini kasnije, te da je i to bolja opcija nego da ostane skotna u dobi od četiri mjeseca, a veterinarka Lukrecija dodaje da kad bismo išli toliko detaljno ne bismo kastrirali ni odrasle jedinke. Kastracija nije idealno rješenje ni u kojoj dobi.”
U svom kratkom filmu “Precijenjena dramaturgija” (2017), o Vašem studiranju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, naglašavate kako filmovanju pristupate razmjerno stihijski, intuitivno. Je li za ovaj, Vaš prvi cjelovečernji film, osmišljen čvršći plan?
“Plan za ovaj film bio je čvršći, no onda se putem razbarušio pa sam došla na isto. Evo kako je to bilo. Ideju za film sam dobila nakon što je operna diva, ali i aktivistkinja za prava životinja Dunja Vejzović organizirala i snimila zoom razgovor između nje, mene i Roberta Međugorca, osnivača udruge Oslobođenje životinja. Međugorac se godinama intenzivno bavi pitanjima zooetike i neke od njegovih izjava su prilično dobro složene i argumentirane. U trenutku zoom razgovora nisam imala ni približno jake protuargumente, niti sam se trudila izvući ih iz pete, jer mi je ono što je on govorio zapravo bilo zanimljivo čuti u cijelosti, bez prekidanja. Mogu reći da sam se prepustila trenutnoj indoktrinaciji s kasnijim odgođenim reperukusijama, uslijed mnogo puta nakon toga preslušane snimke.
“Međugorčeva me premisa da je kastracija genocid kojim ćemo iskorijeniti sve mačke na Zemlji potakla na razmišljanje o tomu jesam li stvarno ja ta koja je najviše tog zla učinila za tu životinjsku vrstu koju obožavam. Moj je stav da mačke koje čovjek hrani, mora i kastrirati, jer će one nekome smetati pa će nastradati od čovjekove ruke od koje su od davnina bile desetkovane na mnoge okrutne načine, od kojih je danas opstalo uglavnom trovanje i potapanje legla. Danas kastracijom održavamo broj i popravljamo kvalitetu života mačaka o kojima se možemo brinuti.
“No isto tako mislim da slobodnoživuće mačke koje love i preživljavaju van čovjekova areala ne treba tražiti da bi ih se na silu pripitomilo, nahranilo i kastriralo jer im time oduzimamo slobodu. Tu će Međugorac reći da smo mi ljudi ušli na njihov teritorij i da ih ne smijemo dirati ni u onome što zovemo svojim naseljima. Ono što mi radimo u praksi daleko je od idealnog, to je jednostavno kontrola štete zbog činjenice da su mačke pridružene članice ljudskog društva, a vrlo često i čovjekove obitelji.
“U film sam utrpala i sitnih ukrasa, arabeski, lajtmotiva poput onog o tome zašto postoji stereotip usidjelice s mačkama i pretvaram li se sama u jednu od njih, je li to što nemam djece povezano s tim što kastriram. Bilo je tu i pseudoreligijskih i filozofskih rasprava u kojima se zadaća doktora poistovjećivala s Isusom Kristom kao iscjeliteljem, pa tako imamo i začudnu izjavu iz napete diskusije s kolekcionarom starina i teozofom Teom koji navodi: ‘Svaki je doktor za mene mali Isus Krist.’”
Što ste početno zamislili, a što je, neočekivano, u film uključeno za vrijeme snimanja?
“Početno sam zapravo i zamislila više televizijski raspravljački film koji se granao oko debate snimljene s Dunjom i Robertom. Tako sam počela svoje dokumentarno istraživanje ispitujući kolege i suradnike da odgovore na pitanja smijemo li toliko intervenirati u populaciju mačaka i treba li pustiti okrutnim mehanizmima prirode da riješe pitanje ekološke ravnoteže. No čovjek je dio te ravnoteže i tamo gdje se pojavi utječe na druga bića, a ravnoteža se ne uspostavlja u pravom smislu nego se uvjeti uglavnom podređuju čovjekovoj dobrobiti. Proces montaže započela sam sama, a onda se uključila kolegica Višnja Skorin koja je znala da idem na operaciju koja može završiti mojom kastracijom i ukazala mi na to da taj događaj uvedem u film, ako ga uspijem snimiti. U fazu fine montaže uključila se Jelena Maksimović, koja mi je pomogla da iz vrlo dugačkog šnita od nekih dva i pol sata, fokusiram priču iz svoje perspektive i da učvrstim dramaturgiju.”
Koliko dugo je trajalo snimanje? U jednom prizoru čitamo da se radnja događa 2022. g. Zašto toliko dugo od početka snimanja do premijere? Iscrpljuje li toliko trajanje autora? Smanjuje li entuzijazam, gubi li se strast početnog poriva?
“Glavnina snimanja s direktorom fotografije Davidom Oguićem trajala je mjesec dana. On je postavio tamni vizualni ključ filma ‘O mačkama i ljudima’, po kojem se može vidjeti razlika od prethodnog ‘Catstreama’ koji je Oguić u cijelosti sam snimio, a rekla bih čak i režirao, jer ja uopće nisam bila na snimanju tog materijala koji je na kraju postao jedino tkivo filma. David je uputu za snimanje ‘Catstreama’ dobio po načelu po kojem u scenama potjere akcijskih filmova junaci koji sjednu u auto kažu vozaču: ‘Slijedi ovaj auto!’ Tako je David dobio uputu za ‘Catstream’: ‘Samo prati ovu ženu i snimi sve što radi s mačkama!’.
“Za vrijeme snimanja ‘O mačkama i ljudima’ radila sam u veterinarskoj ambulanti ‘Anima vita’ u Dubrovniku, a David je pratio aktivisticu Veru i događaje u ambulanti. Kad sam sjela da pogledam snimljeno, vidjela sam da imam puno istovjetnog materijala, vizualno vrlo moćnog, no moja formula ‘daj uputu Davidu, a ti kastriraj u ambulanti pa vidi što ćeš dobiti’ nije baš polučila uspjehom za dramaturgiju, jer sam zapravo imala film čija je radnja bila ista kao i radnja “Catstreama”, samo sam umjesto protagonistice Mirne, energične i pomalo nestrpljive, imala začudnu i strpljivu Veru koja je razgovarala s mačkama. A to nije trebao biti još jedan film o hvatačici mačaka.
“Nakon toga sam sama uzela kameru i pratila događaje u kojima sam i sudjelovala, primjenjujući vizualni ključ koji je David postavio. Nakon te se faze snimanja, u montaži mogla vidjeti razlika i to je sad mogao biti aktivističko raspravljački film u kojem se Sunčica malo više pojavljuje ispred kamere ili se čuje kako intervenira iza kamere.
“Tek sam na kraju snimila svoju operaciju, a Urh Pirc prije toga moj razgovor s kolegicom Lukrecijom u kojem ona iznosi detalje o svojoj teškoj operaciji, govoreći između ostalog kako je naš tretman nad operiranim mačkama ponekad na višem nivou nego tretman prema operiranim ženama, ali i kako postoji ta mogućnost da tijekom rutinske operacije mioma i ja ostanem bez maternice i jajnika, ako kirurg procijeni da ih ne može ostaviti. Tada je potencijal filma narastao i nadišao nišu aktivističkog filma o kastraciji mačaka te postao univerzalniji, ljudskiji i topliji jer sam se poistovjetila s tim životinjama koje operiram i liječim.
“Jedna od anegdota koje volim podijeliti jest Lukrecijina priča o tome kad se jedan protivnik kastracije obratio njoj i volonterkama otprilike ovako: ‘Okanite se mačaka, što sebe ne kastrirate?!’, a ona mu je odgovorila: ‘Kako znate da već nismo?’.
“Sigurno sam izgubila dio entuzijazma s tolikim trajanjem produkcije ovog dokumentarca, ali je zaista trebalo vrijeme da se sve stvari dogode za ovakav film.”
Snimatelj David Oguić očito je ključan suradnik.
“On se sad već profilirao za mačkofilmove, a vjerni dio mačkoekipe su i obožavatelji mačaka – grafička dizajnerica Ena Jurov, prevoditelj i autor podnaslova Danijel Brlas te autorica glazbe i dizajnerica zvuka Nina Džidić Uzelac, koji jedva čekaju svaki moj novi film o mačkama kako bi dali svoj obol i ne misle da moram prestati. Enino idejno rješenje i animacija čini zadnjih par minuta filma u kojima se konačno i geografski prikazuje putešestvija filmsko-veterinarskog tima. Bez njezinih grafičkih rješenja i zaigranih plakata više ne mogu zamisliti niti jedan svoj film, a posebno mi se sviđa originalna tipografija koja se temelji na Eninom osobnom rukopisu. Vedran Šuvar autor je snimki iz zraka, koje su u filmu korištene suptilno samo nekoliko puta za taj pogled odozgo – što one to rade.
“Nina Džidić Uzelac autorica je originalne glazbe, a inače joj je u fokusu rad na analognim sintisajzerima. U filmu su zapravo samo dvije pjesme, ali je Nina povremeno utapala suptilne field recording ambijentalne koncepte u atmosferu. Dugo smo radile na naslovnoj pjesmi dok Nina nije odsvirala ono što je skroz sjelo. Kolegica Klara Šovagović koja je radila na trejleru za film, komentirala je da joj je naslovna pjesma tako sjela da bi je rado imala na slušalicama dok šeta gradom… i traži mačke.”
S kojim ste se novostima suočili radeći cjelovečernji film?
“Dramaturški, dugometražni film ima drukčije zahtjeve za držanje pažnje gledatelja. Treba imati dobru kompoziciju, tako da ništa što se prikaže ne bude tu slučajno. Mislim, ne bi trebalo to biti niti u kratkom filmu, ali u njemu nekako sve lakše prođe, čak i ako montaža nije do kraja zategnuta.
“O montaži dugometražnog filma mnogo me toga naučila suradnica Jelena Maksimović, što na radionici LFF-ovog rough cuta, što u konkretnom radu na ovom filmu. Drago mi je da smo surađivale i – da se sad malo vratim na prethodno pitanje težine kad proces postane dugotrajan – Jelena je definitivno osoba koja me razbudila i dala mi novu energiju da ga završim. Bilo je zanimljivo smijati se uvijek istim izjavama, to nas je držalo. Kao i brojiti pleonazme u filmu – jesmo li ih namjerno stavile i što smo njima htjele postići? Jelena je odlična montažerka, pedagoginja ali i prijateljica.”
Koji je daljnji festivalsko-distribucijski put “O mačkama i ljudima”?
“Kad sam razgovarala s filmskim kritičarima i selektorima Vladanom Petkovićem i Ivanom Ramljakom o tome gdje bih film mogla prijaviti, gdje bi prošao, obojica su slijegala ramenima, doduše u prepisci, ali zaključak je bio da bi film bez neke usmjerenije i intenzivnije promocije lako mogao proći ispod radara selektora festivala, jer ne pogađa niti jednu traženu dokumentarističku nišu. Vladan je rekao: ‘Film bi mogao da prođe svagde i nigde’, a Ivan je izjavio da su mačke trenutno najtraženija vizualna roba na svijetu, ali u trajanju do dvije minute. No ipak namjeravam nastaviti punom parom prijavljivati ga na festivale koji slijede, poput Visions du Réela, a od nekih festivala na koje sam ga prijavila još čekam odgovor.”
Pripremate li što novo? Ima li mačaka?
“Ovog sam se proljeća bavila temom nadzorne kamere na radionici špijunskog filma, na kojoj sam polaznicima, između ostaloga, pokazivala rad s lovačkim kamerama, ali i s malim akcijskim kamerama koje se montiraju na životinje, pa mi je palo na pamet da nemam još nijedan film iz perspektive mačaka i da one to definitivno zaslužuju. Ljubitelja mačaka ima toliko da mislim da bi se mogla skupiti jedna dosta velika interesna skupina. To je zapravo malo i šala, sljedeće što me čeka je dokumentarni serijal o menopauzi koji ću raditi s producenticom Miljenkom Čogeljom, a ako baš hoćete, to je i logični nastavak na temu kastracije.”
