Unazad desetak godina, umjetničko i filmsko djelovanje indonezijskog autora Riara Rizaldija dubinski se bavilo kolonijalnim naslijeđem jugoistočne Azije, promjenama u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva te mnogim prijetećim ekološkim incidentima koji su pogodili regiju. Uz navedene teme koje su česta umjetnička okosnica brojnih regionalnih autora, kao i možda u mnogim drugim regijama svijeta, umjetničko djelovanje uveliko se počelo osvrtati i na lokalni folklor, mistiku, svojevrsni bijeg od ubrzanog gradskog života, kao i radikalno preispitivanje odnosa čovjeka i okoliša. Bivajući samo jedan u nizu regionalnih autora čiji se rad bazira na spomenutim temama, Rizaldi je napravio značajan iskorak u razumijevanju suvremene hibridne filmske prakse u Jugoistočnoj Aziji.
Jedan od takvih projekata, koji je poprimio formu multimedijalne instalacije te hibridnog filma, je “Otonomi Feral” (2023-2024), predstavljen u sklopu skupne izložbe Dream Screen u Leeum Museum of Art u Seoulu, Južnoj Koreji. Film, postavljen i prikazan u starom samostojećem bankovnom automatu, dio je instalacije koja uključuje audiorad i četiri fotografije postavljene u posebno izgrađenom izložbenom prostoru. Navedena instalacija prikazana je još u brojnim galerijama diljem svijeta, primjerice u Jogja National Museum u Indoneziji te u sklopu izložbe “New Pessimism: Tropical Frontier, Tomorrow Maybe” u Hong Kongu 2023. godine. Iako je cjelokupna instalacija vrijedna posebnog osvrta radi detaljnije analize konteksta navedenog Rizaldijevog umjetničkog rada, film čak i izdvojen od ostalih djelova instalacije, prikazuje i propituje različite aspekte ideja eskapizma, anticivilizacije i tehnološke distopije u kontekstu Jugoistočne Azije.
Ideja takozvane primitivnosti i odbijanja koncepta linearnog civilizacijskog napretka u filmu “Otonomi Feral”, prevodi se u radikalni umjetnički rad čiji se stilski i koncepcijski moment duboko ukorjenjuju u eksperimentalnu prirodu nekoliko umjetničkih medija, poput radija, odnosno javnih broadcast servisa (koji su bili izuzetno popularni i prisutni na kolonijalnim područjima Jugoistočne Azije), hibridnog filma i analogne fotografije. Hibridnost navedenog filma ne nalazi se isključivo u njegovoj izraženoj stilskoj eksperimentalnosti, već i u žanrovskom poigravanju, pa čak i pokušaju posvete i/ili uspostave odnosa prema žanru distopijske znanstvene fantastike i horora, koji su i u mnogobrojnim drugim umjetničkim radovima Rizaldijeva učestala inspiracija i teorijska referenca.
Primjerice, Rizaldijev umjetnički projekti sličnog raspona, poput “Tellurian Drama” (2020), “Ghost Like Us” (2020), ili “Monisme” (2023) također istražuju kompleksne odnose između tradicijske kulture, naglog, pa i neobuzdanog tehnološkog napretka te filma kao medija i stvarnosti na koju se osvrće. “Otonomi Feral”, kao i prethodno navedena umjetnička ostvarenja, na začudan, neobuzdan te na momente ludički način, donosi filmski osvrt na kompleksni odnos između različitih tradicijskih obrazaca svakodnevno koji supostoje s kompleksnim političkim mozaikom Indonezije.
Film je prvenstveno zamišljen kao esej koji ispituje kako duhovi (i doslovni i metaforički) prožimaju medijsku stvarnost – ne kao prijetnja, već kao forma pamćenja i otpora. Drugim riječima, “Otonomi Feral” nastoji uspostaviti dijalog između gledatelja, filmskog medija, ideje anticivilizacije i ruralnosti te promišljanja o vlastitoj budućnosti u radikalno politički i ideološki polariziranom društvu. Kao što u filmu “Tellurian Drama” protagonist postaje planina – ne kao isključivo prirodni resurs podređen čovjeku i njegovim potrebama, već kao entitet koji se transformira i pulsira kroz povijest, tehnologiju i mit, tako se u “Otonomi Feral fokus” stavlja na višeslojnim zamišljenim budućnostima u kojoj kulturološki kolonijalni ostaci i potisnute epistemologije različitih autohtonih grupa međusobno dolaze u kontakt i tvore novu sliku suvremene zajednice.
Rizaldijev film promišlja i zamišlja mogućnosti koje često ostaju van okvira institucionaliziranih teorijskih rasprava o interkonekciji prirode, čovjeka, države i tehnologije, a to je mogućnost (a sve češće i želja) radikalnog odbijanja sudjelovanja u suvremenoj tehnokraciji. Pri navedenom porivu za reimaginacijom suživota čovjeka i tehnologije, Riar Rizaldi pokušava otvoriti mogućnost više razine dekolonizacije – one koja se ne odvija samo kroz povrat fizičkog teritorija, već kroz povrat osobnog i kolektivnog imaginarija.
“Otonomi Feral” otvara i prostor za spekulativnu arheologiju umjetničkog stvaralaštva i narativa. Prikazan na malom ekranu starog i out of use bankovnog aparata, ovaj film preispituje cjelokupni, ponekad i fetišiziran koncept kinodvorane i grandioznog platna kao idealnog kanvasa za prikazivanje filmskih djela. Upravo je taj prostor (ekran bankomata), koji je ujedno i medij pa i odgovor na Rizaldijev dugogodišnji umjetnički fokus na odnos filmskog medija, razvitka tehnologije i njihovog supostojanja u izoliranijim, udaljenijim područjima, ključan moment u poimanju ovog višeslojnog hibridnog filma, kao i umjetničke instalacije u cjelini.
Sama radnja filma, koja prikazuje grupu eko-terorista koji usred prašuma Indonezije organiziraju radioamatersku gerilu kao čin radikalnog odbacivanja pojma autoriteta te vremena kao linearnog koncepta, je ipak sekundarna u odnosu na stilističke i konceptualne okosnice. Radioamaterska grupa prigrljuje i redefinira koncept (radijskog) medija, udaljujući ga isključivo od njegove krajnje svrhe – nastoji ga približiti njegovim potencijalima za promjenu sadašnjosti i budućnosti. Gotovo svi mediji koji se pojavljuju u radu – film, fotografija (različitim stilskim formama), radio, instalacija, audiodrama i voice-over, mapiraju mogućnosti inovativnog promišljanja i doživljavanja tehnološkog svijeta, budućnosti i vlastite pozicije unutar navedenog mozaika.
“Otonomi Feral” nije metafilmski, već, mogli bismo reći, metatehnološki film, čija se filmičnost odražava upravo u njegovoj premreženosti s drugim medijima, neovisno o eri njihova nastanka. Za Rizaldija, u kontekstu ovog filma, radikalna negacija tradicionalnog poimanja vremena, dihotomije između urbanog i ruralnog te autoriteta i autonomije, je neophodna uopće za mogućnost zamišljanja drugačije stvarnosti. “Otonomi Feral” je transmedijsko istraživanje i vanžanrovski projekt čiji se snažni filmski elementi duboko ukorijenjuju u dokumentarnost vremena, prostora, tradicijskih kultura Jugoistočne Azije i efermenosti tehnološkog napretka.
Svi tekstovi treće sezone esejističkog serijala “Istočni horizonti”:
1. Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje
2. Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja
3. Filmska lica i naličja kinematografije represije i otpora
4. Mjesta otpora i rituali nade
5. Džungla, anarhija, anticivilizacija
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.