Streaming servisi odgovorni su za puno toga, ali za to što su učinili dokumentarcima nećemo ih previše kuditi: da, true crime plaća račune zadovoljavajući morbidnu znatiželju većine gledatelja; istina, puno je tu dokumentarnog fast fooda koji instinktivno reagira na trendove, ne dajući vremena fenomenu da dovoljno fermentira za svoju dokumentarnu obradu i konzumaciju, ali nikada nije bilo brže, bolje i lakše s nekoliko pokreta prstima otputovati u potpuno druge svjetove, živote, priče, dijelove povijesti. A posebno znakovito jest to da se na streaming servisima, što ih svakako razdvaja od kablovskog tretmana dokumentarizma, katkada pronađu i tzv. making of dokumentarci.
Dok je bilo DVD-a, bilo je i DVD dodataka, svo to silno blago filmske povijesti koje se gomilalo u extrasima za one koji žele znati više, što je dijelom značilo razbiti filmsku magiju virkanjem iza zastora u svijet making ofa, ali bila je to mala cijena za dublji zaron u fandom naslova, filmova koje smo toliko voljeli da smo za njih bili spremni iskeširati suludih 150 kn kako bi nam stajali na polici. Ono što je nekada bio DVD dodatak, sada je dokumentarac na streaming servisu – jer streaming trpi sve i to je, ako ćemo iskreno, fantastična stvar.
“Wick is Pain” (2025. | ★★★★ i 1/2) redatelja Jeffreyja Doea je osvanuo na Primeu, a kao ljubitelj i making of doku-formata, i franšize kojom se dokumentarac bavi – pogađate, riječ je o akcijskom retro-cool spektaklu “John Wick” – mogu biti samo lažno objektivan kad kažem da sam iskreno uživao u njemu. Ali jednako iskreno vjerujem da to možete i vi, čak i ako niste na istoj valnoj duljini, prije svega jer “Wick is Pain” nije samo priča o boli iz naslova. To je bonus atrakcija, sve te modrice i lomovi kojima se strastveno podvrgavao Keanu Reeves odživjevši pedesete kao akcijski junak, a koje proživljavate zajedno s njim, uronjeni u ludost snimanja scena tučnjave u prirodnoj brzini. What’s not to like? Svakako ne to što je “Wick is Pain” prije svega uzbudljiv spomenik pobjedi upornosti, kocke i duha nezavisnog filmaštva u susretu s Golijatom studijskog sustava. Dakle, sve ono što jedan dobar dokumentarac o američkom snu treba sadržavati: trijumf autsajdera i podljeve od batina!
Dramatični trenuci odlaska investitora i nužnost nabavke previše milijuna dolara u nekoliko dana, ulazak Eve Longorije u projekt, kaos i opći raspad na snimanju, svađe redatelja-prijatelja i odbijanje apsolutno svih studija da distribuiraju film nakon što su ga pogledali konačno završenog. Redaju se drama, gorko komični triler i, naravno, akcija, pogled na kinetiku iza kulisa, gun fu ballet koji s prijateljima i redateljom franšize Chadom Stahelskim komentira dražesno autistični Keanu.
“Wick Is Pain” jest filmofilija, prvenstveno namijenjena fanovima franšize, kao i ljubiteljima svih bisera kino-žanra i izravno-na-DVD akcije kojima je ona posvećena, od hongkonških majstora koreografije fajtova na žicama do ostavštine Marka Dacascosa, Scotta Adkinsa (u debelom odijelu), Donnieja Yena i Hiroyukija Sanade. No i pored parade ovih DVD legendi ostaje nam esencija, priča o američkom snu koji je pošao u pravom smjeru.
I Netflixov “Titan: OceanGate Disaster” (2025. | ★★★) je priča o američkom snu, s drugim smjerom. I s narcisoidnim psihopatom u glavnoj ulozi, ali barem je tako odmah jasno da buđenje neće biti ugodno. A dotični se čak i zove kao da bi mogao biti negativac u “Građaninu Kaneu” – Stockton Rush. Stockton je imao viziju – postat će novi Bezos i Musk, ali s obzirom da su oni zauzeli svemir, njemu je preostalo da osvoji ocean. Bio je fan ovih tajkuna-inovatora gotovo koliko su autori “Johna Wicka” bili fanovi azijske filmske akcije, ali nažalost nije imao potrebno znanje. Jest bio inteligentan, ali vjera u svemoć odmetničkog freestylea i nadređivanje nezdravih ambicija zdravom razumu, rezultiralo je vođenjem sebe i još četiri osobe u smrt. Srećom za autora ovog dokumentarca, kamera je bila upaljena gotovo od samog početka.
Autor je Mark Monroe, slavni dokumentarist koji je ostavio pristojan trag sa svojim prethodnim naslovima, kao što su “Icarus” (2017) i “Jim Henson: Idea Man” (2024), a i “Titan” je negdje na tragu mješavine istraživačkog novinarstva i emocionalnog portreta.
Rushova kompanija OceanGate htjela je postati pionirom komercijalnih putovanja do oceanovih dna i snimala je svoje razvojno putovanje kroz različite neuspješne modele podmornica, a upravo je taj video-dnevnik savršena podloga za talking headove, koji pokušavaju objasniti kako je moguće da se veliki pothvat pretvorio u katastrofu, a eksplozija očekivanja u imploziju ljudskih života.
“Titan: OceanGate Disaster” se gleda kao oceanografski triler, dok ne shvatite da jest pomalo razvučen i da pati od Netflixovog virusa razvlačenja sadržaja s ciljem što dužeg opstanka na vašim ekranima. Svejedno, dobro uranja u svijet iza internetskih memeova, kao pedantna analiza događaja koji je na tjedan dana okupirao svijest, savjest, zlo i dobro čovječanstva. Osim toga, dokumentarac je još jedan unos u mitologiju Titanica, neumornog transgeneracijskog fenomena koji je, kako nas podsjećaju u filmu, uz Coca-Colu i Boga najprepoznatljiviji globalni brend. Toga je svakako bila svjesna i produkcija kada je slagala poslovni plan. “Titan: OceanGate Disaster” nas po tko zna koji put podsjeća na to da između opsesivne pionirske hrabrosti i samoubilačkog ludila previše često nalazimo znak jednakosti. Tužno je to što je ludilo ovog puta dovelo do smrti onih koji su samo htjeli biti nešto bliže svojoj opsesiji.
Tko bi rekao da će se Errol Morris, veliki autor koji je redefinirao svijet dokumentarnog filma tijekom svoje plodne i duge karijere, u 2025. godini uklopiti u Netflixov katalog true crimea, ali ako bolje razmislimo, to i ne bi trebalo biti toliko čudno, makar i jest slučajno. Morrisovo se ime krenulo vezati uz adaptaciju instant-kultne knjige “CHAOS: Charles Manson, the CIA, and the Secret History of the Sixties” odmah nakon njenog izlaska 2019. godine. Autor Tom O’Neill posvetio je većinu svog života ganjajući trag koji je navodio na to da je vođa ubilačkog kulta Charles Manson bio odmetnuto oružje CIA-inog programa za kontrolu uma. Najkraće rečeno. O’Neill je nešto detaljniji pa to obrazlaže na više od 500 stranica kopanja po detaljima i dokumentima. Morris je trebao režirati doku-adaptaciju za Amazon, možda i seriju.
Na kraju od svega toga nije bilo ništa. Pisac i redatelj su se navodno posvađali i Amazon je digao ruke. Ali nakon zatišja, ipak se dogodilo, ali na Netflixu i to kao doku-film “CHAOS: The Manson Murders” (2025. | ★★ i 1/2). Knjiga je nakrcana imenima i podacima pa se instinktivno činilo da će serija biti logičniji format, ali kada pogledamo “CHAOS: The Manson Murders”, čini se da je i tih sat i pol pomalo previše.
Od Morrisa, doku-teškaša, čovjeka zbog kojeg je Werner Herzog jeo cipelu, očekujemo bolje, svakako više od odrađivanja. Čini se da je “CHAOS”, ma koliko dugo Morris bio dio uspona i padova ove ekranizacije, u konačnici djelo čovjeka kojem se taj film nije dalo režirati; kao da je izgubio volju tijekom tih šest godina pa odradio posao školski; više učenički, manje profesorski.
Zapravo, najveći problem “CHAOS: The Manson Murders” jest taj što se čini se da je redatelj u glavnu tezu manje uvjeren od pisca i da se više zabavlja nadopunjujući opća mjesta Mansonove biografije, nego što ozbiljnije secira problematiku kojom se prodaje.
Netflix kao da je odlučio držati monopol na dokumentarnim paketima koji uranjaju u bolne točke suvremenije američke povijesti, pa se nakon izuzetne doku-serije “Waco: American Apocalypse” (2023), u ponudi našao i nastavak koji to nije, ali jest dokumentarni film koji se bavi ekstenzijom ovog masakra, tj. nekom vrstom njegove posljedice. Producent serijala “Waco”, Greg Tillman, režirao je ovaj film nazvan “Oklahoma City Bombing: American Terror” (2025. | ★★★ i 1/2).
Prisjetimo se osnova kao što ih se brzom montažom arhive prisjeća Tillman: u teksaškom gradu Waco savezna se vlada borila protiv naoružanog biblijskog kulta tako što je 19. travnja 1993. pobila sve njegove članove, uključujući žene i djecu, što su antivladini aktivisti shvatili kao ispaljeni prvi hitac u vječnom ratu slobodnog naroda protiv okova i nasilja federalnih vlasti. Timothy McVeigh, mladi psihopat koji se radikalizirao nakon Waca, s dvojicom pomagača 19. travnja 1995. raznio je zgradu s uredima saveznih agencija, uključujući i vrtić pa tako pobio 168 muškaraca, žena i djece u ime revolucije koju je planirao započeti detonacijom. Nije, ali jest završio na groblju, nakon dosuđene smrtne kazne.
Šteta je što se “Oklahoma City Bombing: American Terror” nimalo ne dotiče dosta važne činjenice da su i Waco i miniranje zgrade u glavnom gradu Oklahome ujedno i počeci konspirativne groznice, kao i to da su slučaj u Oklahomi pratile brojne teorije zavjere, poput glavne mantre: država je organizirala napad i sada dolazi po naša oružja! Ništa od toga. Oružja su i dalje tamo gdje jesu, a conspiracy putanja dovela je svijet, preko Alexa Jonesa koji se također radikalizirao nakon Waca i bavio zavjerama oko Oklahoma Cityja, ravno do vladavine Donalda Trumpa.
A opet, kad malo bolje razmislim, možda je i bolje da nije išao u tom smjeru, jer “Oklahoma City Bombing: American Terror” je i bez toga jedan prilično dostojanstveni povijesni dox, solidan presjek osnova s naglaskom na ljudska lica tragedije, predvođena svjedočanstvima žene koja je preživjela zatrpana u ruševinama, kao i onih koji su joj, riskirajući svoju glavu u akciji spašavanja, pružali ruku s druge strane.
Tko se sjeća tornada u Joplinu? Ako ste prije četrnaest godina bili živi i konzumirali vijesti, nije vas mogla zaobići američka prirodna katastrofa, tornado koji je odlučio izbrisati dobar dio Joplina, gradića na jugozapadu države Missouri, zajednice koja je mislila da je, baš kao i druge urbane i ruralne sredine u tzv. Tornado Alley, u solidnom suživotu s podivljalim vremenom.
Ali tog mračnog dana, koji se zbog doslovnog zamračenja crnih oblaka činio kao noć, Joplin je doživio apokalipsu predvođenu udarom jednog od najvećih tornada ikada. Tornado najrazornije kategorije EF5 progutao je pitoreskni gradić, silovito čupajući s tla sve što je mogao dohvatiti, kuće, automobile, drveća… i ljude! Neki od njih, danas živi, ali ne i pretjerano zdravi svjedoci pred kamerama, uspjeli su preživjeti letenje s vjetrovitom nemani i vratiti se zajedno sa svojim traumama ravno na male ekrane.
“The Twister: Caught in the Storm” (2025. | ★★★★) ih je dobro upakirao; dokumentarac načelno jest konfekcija, ali odrađena po receptu višeg ešalona Netflixove produkcije, minus natezanje – dakle, raspisano i režirano (Alexandra Lacey) bolje od prosječnog Discovery doca o užasima majke prirode, s velikim osloncem o pripovijedanje igrane forme. Likovi kao da su izašli iz klasične američke teen drame: jock, gay, stidljiva djevojka i kuler zaljubljen u heavy metal. Sve je postavljeno igranofilmski, likovi se prezentiraju u početnom zagrijavanju za emocionalno usisavanje gledatelja, a onda s njima doživljavamo kaos i proživljavamo njihovu konačnu osobnu transformaciju.
Poslužilo je i to što su protagonisti nosili upaljen mobitel dok su ulazili u oko tornada, što nam je dalo možda ne dobru sliku, ali svakako fascinantan zvuk preživljavanja užasa. Na autorima je, zatim, bilo da taj zvuk i ponešto slike iskoriste za svoje putovanje u samo srce iskonskog straha, što su učinili na najbolji mogući način – vozeći pristojan emocionalni slalom, “The Twister: Caught in the Storm” jedan je od zanimljivijih dokumentarnih filmova o ljudima kojima se nebo bacilo na glavu.
