Šezdesete godine u povijesti televizije u tehničkom je smislu obilježila tranzicija s crno-bijelog na program u boji. Da bi pred britanskim gledateljstvom u novo doba ušao u velikom stilu, BBC je trebao kapitalne projekte s maksimalnim vizualnim potencijalom. To je kontekst iz kojeg se izrodila ideja o dokumentarnom serijalu “Civilisation” (1969), zamišljenom da bude sveobuhvatni katalog kulturnih dostignuća zapadnog svijeta.
Tadašnji koordinator BBC-jevog programa, David Attenborough, koji će i sam kasnije steći svjetsku slavu, idealnu je osobu za projekt našao u povjesničaru umjetnosti Kennethu Clarku, bivšem ravnatelju Nacionalne galerije, s iskustvom rada na televizijskom formatu. Isprva skeptičan, Clark je pristao sudjelovati ukoliko se interpretativna matrica dokumentarca predstavi kao njegov “osobni pogled”, budući da se tako nejasan i kompleksan pojam kao što je civilizacija ne može objasniti putem apsolutnih istina.
Upravo je taj kreativni odabir zaslužan za status koji “Civilisation” ima u povijesti dokumentarnog filma, jer u narednim godinama pojavit će se novi radovi sličnog tipa, zajednički svrstani pod egidu autorskog dokumentarca. Kako se promjena paradigme manifestira na formalnom planu? U ovom konkretnom slučaju, gledatelju se subjektivni pristup signalizira umetanjem sintagme osobni pogled u sami naslov (“Civilisation: A Personal View by Kenneth Clark”), a Clark, koji je pred kamerom nastupio i kao prezenter sadržaja, neformalni stil u svakoj epizodi nastavlja razvijati učestalim ponavljanjem fraza poput “koliko se sjećam“, “po mom mišljenju”, “vjerujem da”, “meni ovo izgleda”, “u mojoj glavi”, i slično.
Gledatelj se na značenjsku neodređenost privikava već od uvodne scene u kojoj Clark stoji ispred katedrale Notre-Dame i na pitanje što je civilizacija odgovara da ne zna, ali “misli da je može prepoznati kada je vidi”. Za njega je povijest civilizacije zapravo povijest umjetnosti i arhitekture, te labavu definiciju civilizacije može izvući jedino na bazi njene kreativne snage. To je teza koja serijalu daje narativni smjer i koja se pokušava dokazati u sljedećih trinaest epizoda prosječnog trajanja 50 minuta, iako scenarij, prema riječima tvoraca, nije bio unaprijed zacrtan nego prilagođavan na licu mjesta.
Svaka epizoda fokusira se na specifičan period i temu iz kulturne povijesti Zapada, čiji kronološki početak i kraj označavaju pad Zapadnog Rimskog Carstva i rani dvadeseti vijek. Clark znakove civilizacije pronalazi i u razdoblju dominacije samostanskih redova, i za uspona gotičke arhitekture, i u renesansnom gradu, i u kontekstu protestantskih prevrata, pa čak i u kaotičnoj energiji industrijske revolucije, a barjaktare njenog progresa vidi u izvanrednim pojedincima čija djela odražavaju načela razuma, potrage za ljepotom i očuvanja reda. U jednoj od epizoda kaže da vjeruje u danas zastarjelu i zaboravljenu ideju o bogomdanom geniju, i da civilizacija nije prirodna datost koja počiva na impersonalnim snagama. Usprkos mnogim sličnim komentarima koji će postati predmet kritike, glavna mu je namjera prije svega bila razvoj umjetnosti i kulture pokazati kao uzbudljivu i napora vrijednu stvar, a generalnim konsenzusom priznalo mu se da je u tome uspio. Usputna je zanimljivost da se naš kulturni prostor spominje samo u jednoj prilici – kad se iznosi podatak da je Joseph Haydn rođen u Hrvatskoj, što je ustvari historiografska dezinformacija.
Da bi ostvarila što bolji vizualni izraz, filmska je ekipa u rasponu od dvije godine posjetila trinaest različitih zemalja i snimala na 117 lokacija, što je iziskivalo značajna produkcijska sredstva, ali financijska strana riješena je sklapanjem partnerstva s Time Life grupacijom, u zamjenu za prava na distribuciju u Sjevernoj Americi (serijal je emitiran na američkom PBS-u). Inicijalne reakcije pokazale su da se ostvarila originalna intencija iza nastanka serijala – “Civilisation” je hvaljen zbog vizualnog bogatstva i naglašavanja detalja, pogotovo vještim kretanjima kamere preko umjetničkih djela i silueta katedrala, što je pred britanskom publikom opravdalo povećanje troškova potrebnih za snimanje u boji. Brojke govore o dva i pol milijuna gledatelja u Britaniji i pet milijuna u Americi, što je bio nezapamćen rezultat za kulturno-akademski televizijski sadržaj, a bilježi se da je emitiranje povećalo zanimanje za umjetničko-muzejsku baštinu.
Kenneth Clark postao je svojevrsna kulturna ikona, prepoznatljiv po ostrašćenom ali i artikuliranom stilu sposobnom da kompleksne ideje iznese na jednostavan način. U godini emitiranja serijala (1969.), izdao je popratnu knjigu istog naziva, čije se nove edicije tiskaju sve do danas (dostupna je i hrvatskom prijevodu). S druge strane, novostečena popularnost stavila je njegove metode i poglede pod povećalo javnosti.
Akademska kritika njegovom je pristupu pronalazila mane iz nekoliko perspektiva. Zamjerala mu se blatantna eurocentričnost, jer unatoč tome što je fokus na zapadni svijet izabran svjesno, upravo je ta odluka ono što samo po sebi marginalizira i obezvređuje sve ostale kulture. Ista ignorancija ponekad zaluta na scenu kao jezična omaška, primjerice, kada Clark za Apolona Belvederskog govori da je bio “najpoznatiji kip na svijetu”, iako on sigurno nije bio poznat u Indiji toga vremena. Tradicionalistički pristup utjecao je i na disbalans između muških i ženskih predstavnika, ukoliko se o usporedbi uopće može pričati, jer se žene, osim ponekog usputnog spominjanja, de facto ne pojavljuju kao dionici visoke kulture. Tu je i izostanak društvenog i političkog konteksta, pogotovo kod glorifikacije građevina koje nisu na svijet pale s neba, već ih je materijalizirao rad (a često i eksploatacija) nižih klasa. Clarku se među ostalim zamjeralo favoriziranje kulture nauštrb znanosti i tehnologije, simplificiranje povijesnih procesa, elitizam i “romantizacija Zapada”, a neke su od kritika objelodanjene u formi autorskog dokumentarca, čiji je rodonačelnik upravo ovaj dokumentarni serijal.
Govori to koliki je utjecaj “Civilisation” imao na prezentaciju kulture na TV ekranu. Spajanjem profinjene vizualne lepeze sa sugestivnim i intimnim narativnim glasom čiji je efekt intelektualni angažman publike, bez zadrške se može ustvrditi da je redefinirao cijelu kategoriju televizijske kulture, o čemu najbolje svjedoči broj njegovih nasljednika. Osim radova koji s njim izravno komuniciraju u vidu “Ways of Seeing” (1972) Johna Bergera i “The Ascent of Man” (1973) Jacoba Bronowskog, inspirirao je poveći broj dokumentaraca iz proizvodnje BBC-ja, uključujući “America” (1972) Alistaira Cookea i “The Shock of the New” (1980) Roberta Hughesa, a utro je put pred dolazak nekih legendarnih popularno-znanstvenih serijala, prvenstveno “Life on Earth” (1979.) ranije spomenutog Davida Attenborougha i “Cosmos” (1980) Carla Sagana.
U 2010-ima BBC je napravio reboot serijala “Civilisation”, ovaj put uključivši u hodogram sve svjetske kulture, ali završni proizvod nije imao ozbiljnijeg odjeka.
