Imenovati stvarnost jest rukovati opasnim oružjem. Lagati, jednako kao ni reći istinu, nije moguće izvan jezika. Upravo oni koji grade odnose na najistančanijoj kontroli i podređivanju drugoga dobro znaju koliko je za njihovu prevlast nad interpretacijom stvarnosti važno kako se stvari zovu i što se o njima govori. Najveći apsurd najopresivnijih režima jest da ih može urušiti jedna jedina riječ.
Jedan od posljednjih filmova Sergeja Loznice sasvim je izvjesno prijestup koji je nemoguće tolerirati u diskursu aktualne ruske politike – “Invazija” / “The Invasion” (2024) samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj. Danas jedan od najpoznatijih svjetskih dokumentarista, Loznica se istočnoeuropskom društvenom stvarnošću bavi od sredine 1990-ih, a ukrajinskim pokušajem otrgnuća od ruskog utjecaja od 2014., kad snima “Majdan” / “Maidan”, događanje naroda koje Ukrajinci prepoznaju i kao Revoluciju dostojanstva. U idejnoj matrici tzv. ruskog svijeta i narativima koji na životu održavaju režime autoritarnošću i autarhičnošću srodnima ruskom, ta je revolucija tek jedna od obojenih, u pogrdnom smislu – rastakanje građanskog mitskog jedinstva iznutra na (zapadni) poticaj izvana.
Ako već u opservacijski nastrojenom “Majdanu” Loznica ne nudi eksplicitan autorski komentar, s “Invazijom” deset godina kasnije čini to udarnički. Prije nego što pusti ijednu sliku u optjecaj, publici daje ključ za čitanje filma, upravo u vrijeme posvemašnje relativizacije ruskog vojnog intervencionizma na teritorijima suverenih država u okruženju. U sasvim lako zamislivom apsurdnom vicu, neki cenzor sovjetskoga tipa možda bi Lozničin film ipak pustio u optjecaj naslova ispravljenog u Specijalna vojna operacija.
Loznica je film snimio kao dio projekta dogovorenog s ARTE televizijom, uz slobodu da prikaže trenutno društveno stanje u Ukrajini. Želeći ciljano izbjeći pokrivanje zbivanja na bojišnici, svoj materijal temelji na pokušajima društvene reprodukcije dalje od samog ratovanja, usidren u realnosti onih koji njegove posljedice osjećaju u civilnom životu. “Invazija” je nastajala godinu i pol dana diljem Ukrajine, povezivanjem i eventualnim djelomičnim izostavljanjem sadržaja ukupno trideset kraćih filmova.
S vizualne strane, Loznica kao ulaz u problematiku rata u Ukrajini koristi ceremoniju sprovoda ukrajinskih vojnika koja prethodi samim ukopima. Unutar prologa od četrnaest i pol minuta, uspijeva zabilježiti kolektivan osjećaj jada i užasa, gdje psihološku težinu dobiva i zvuk sirene upozorenja na zračnu opasnost koja se oglašava u jednom trenutku. Loznicu brzo odaje njegov tipičan pristup dokumentarizmu; ponovno ga zanima masovno civilno okupljanje, a karakteristično pribjegava i uskokutnom objektivu, što proizvodi kadrove gotovo ugušene vrzmanjem ljudi. “Invazija” svakako ni strukturno ni fotografski nije “Pejzaž” / “Landscape” / “Landschaft” (2003), gdje je takvo promatranje dovedeno do krajnosti, no u mnogim dijelovima jest film u kojem se gledatelja želi dovesti bliže svakodnevici populacije Ukrajine, figurativno i doslovno.
Osim prizora svakodnevice lišene moderne udobnosti i sigurnosti, poput pristupa tekućoj vodi i toplom obroku u vlastitom domu, Loznica se okreće i idiosinkratičnijim situacijama ukrajinskog rata. Kratko prikazuje konjaničku skulpturu vojskovođe Crvene armije Mikole Ščorsa, prema sudu nepoznatog grafitera ubojicu i kriminalca koji svakoga tko čita poziva – demoliraj. Prava je šteta što izostaje kontekst koji bi ovog brončanog jahača pozicionirao kao jednog od najprepoznatljivijih spomenika aktualne revizije kulture sjećanja u Ukrajini. Loznica dokumentira posljednje trenutke te skulpture na originalno zamišljenom postolju u javnom prostoru Kijeva, odakle je uklonjena u prosincu 2023. godine i premještena u Državni muzej zrakoplovstva. Samo u prijestolnici, do tog je trenutka jednako prošlo preko 60 spomenika, a pojedini su i revidirani, poput kultne, sto metara s postoljem visoke Majke Ukrajine, na kojoj su srp i čekić zamijenjeni ukrajinskim trozupcem, državnim simbolom još iz doba Kijevske Rusije.
“Djeluje kao da je 1942.”, reći će jedna civilka razgovarajući sa sugrađanima okružena oštećenom infrastrukturom…
Dok spomenik Ščorsovu ne predstavlja slučaj destruktivnog odnosa prema postojećoj baštini, kakva god ona da jest, Loznica tu paradigmu ipak nalazi u masovnom sabiranju djela ruskih autora i stranih djela u ruskim prijevodima diljem ukrajinskih knjižara. Ono što isprve izgleda kao očekivano snalaženje u knjižarskom sektoru za vrijeme rata, prelazi u minuciozno isplanirano sustavno uništavanje golemih korpusa knjiga. One se izdvajaju, slažu u snopove, grubo natovaruju na kamion i odvoze u pogone za preradu papira, u kojima se drobe u neprepoznatljivu masu. Izmjena total i detalj planova procesa, tijekom kojeg se prepoznaju naslovi Aleksandra Bloka, Aleksandra Puškina i najrazličitije nefikcionalne studije o Rusiji, uključujući iz sovjetskog razdoblja, odaje dojam kakve jezive epizode serijala “How It’s Made”.
Iako je zemlja napadnuta, i u Ukrajini se rađaju djeca, a ona malo veća idu u školu. Sve ove pojave uobičajene za privatni i javni živoj populacije ipak su vidno zahvaćene izvanrednim okolnostima. Porođenu majku posjećuje partner u vojnoj uniformi, muškarci se čak i crkveno vjenčavaju odjeveni u nju, a učiteljica razredu objašnjava da u ratu ljudi umiru. Očekivano, nema domene stvarnosti koju rat na neki način nije preoblikovao i nastavlja mijenjati, a otvara i potpuno nove izazove za društvo – vojnoj obuci pridružuju se i žene, a teritorije treba naširoko razminirati.
“Djeluje kao da je 1942.”, reći će jedna civilka razgovarajući sa sugrađanima okružena oštećenom infrastrukturom, i to je posebno zanimljivo jer je upravo Drugi svjetski rat referenca koju ruski establišment stalno uspostavlja govoreći o angažmanu ruske vojske u Ukrajini, no iz drugog kuta – u tom narativu kojim otkupljuju sebe, Rusi su jednostavno neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Za razliku od pristupa poput onog Oksane Karpovič u “Presretnutima” / “Intercepted” / “Mirni ljudi” (2024), Loznicu nedvosmisleno zanima rad ljudi u prostoru, ne toliko formalno očuđenje u dokumentarizmu.
I kad snima u Kijevu, posjećuje isto okupljanje ljudi koje je fasciniralo i Vitalija Manskog u “Željezu” / “Iron” / “Dzelzs” (2024), dugu aleju ispunjenu tenkovima koji građanima daju uvid u mašineriju sasvim svježe korištenu na bojišnici. Ponovno, Loznica manje traži novu perspektivu kako bi pokazao što se događa, ali njegova povremena preferencija relativno niskog rakursa, nižeg nego što bi se očekivalo od tipično filmske konvencije razine ljudskih očiju, čini promatranje tjeskobnim iskustvom.
Opet, uz pojedine bliske postupke Manskovim, poput hvatanja glasova u offu dok se pred kamerom odvija spontani društveni život, Loznica u “Invaziji” ne otvara posebno nova pitanja o ratu u Ukrajini. Filmom, doduše, doprinosi vidljivosti teme i prispodobivosti jedinstvenih okolnosti, poput sustavnog uništavanja nepoželjnih knjiga. Uzevši u obzir ograničenu posvećenost kontekstu tih simbolički opterećenih procesa, snaga “Invazije” više je retorička – riječ je o prvom dokumentarcu o ukrajinskom ratu koji taj sukob eksplicitno naziva onime što po međunarodnom pravu jest.
