Nakon što je prvotno prikazan u sklopu ovogodišnjeg ZagrebDoxa, premijere u Rijeci i Zagrebu ovih će dana doživjeti glazbeni dokumentarac “Praslovan” (Invida / RTV Slovenija / Jaka produkcija / Film Factory / 001 / Vizualist / Gustav Film; 2024.) redatelja Slobodana Maksimovića, o životu i bogatoj karijeri slovenskog kantautora Zorana Predina, frontmena popularnog mariborskog novovalnog benda Lačni Franz, koji je nakon raspada matičnog sastava nastavio sa šarolikom i dugovječnom solo karijerom te se prometnuo u jednog od omiljenih veteranskih muzičara ovih prostora. Riječka premijera bit će održana u Art-kinu, 12. travnja u 19 sati, u sklopu 12. Impulse Festivala.
Jedna od najvećih snaga Maksimovićevog filma vidljiva je već na njegovom samom startu, sa cijelom četom sugovornika koju bez mnogo pretjerivanja možemo proglasiti kremom postjugoslavenske glazbene i intelektualne elite. “Praslovan” tako, primjerice, otvara Boris Dežulović s izmišljenom prispodobom o tome kako je Zoran zapravo zamijenjen u rodilištu: njegova majka je dobila dijete neke Bosanke, jer njezin pravi sin sigurno ne bi postao “balkanska baraba” kakvog danas znamo kao Predina.
Ova će se šala pretvoriti u neku vrstu ponavljajućeg gega kroz kasnije scene u filmu, od kojih su neke i igrane, poput one u kojoj glazbenik biva oslobođen služenja vojnog roka ili pak zgodno osmišljene turističke ture kroz “Muzej Zorana Predina”. Ovakve scene služe kao efektan način da se prođe kroz određene biografske podatke, koji inače ne bi bili previše filmični; kao i da se na duhovit način predstavi dio ključnih pjesama Predinove karijere, prije nego što sugovornici krenu pričati o njima.
Iako smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti nekoliko dokumentarnih uradaka u kojima su dodaci igranih scena bili doslovno fizički negledljivi (“Nebeska tema” o Vladi Divljanu, koji i u ovom filmu ima urnebesno pojavljivanje kad se napije s Predinom na snimanju ovdašnjeg odgovora na Band Aid Boba Geldofa, nazvan “YU rock misija”), Maksimović te filere čini razmjerno duhovitima i simpatičnima, unatoč tome što produljuju ionako dugačak film koji trajanjem staje točno nadomak granice od dva sata te ponešto skreću pozornost sa zanimljivih komentatora.
Među njima se, primjerice, ističu imena Branka Đurića, Miljenka Jergovića, Gabi Novak, Zorana Čuture, Petra Janjatovića, Ante Tomića i bezbrojnih drugih, a posebno je lijepo vidjeti i pokojnog Đorđa Balaševića kako lijepo govori o Zoranu, premda pritom ne propušta ni jednu priliku pohvaliti i sebe.
Sam Predin nas u dobrom raspoloženju vodi kroz svoje glazbene početke, od prvih proba s grupom Zeus, koja će kasnije postati Lačni Franz i toga kako tadašnje vlasti nisu bile sklone tom imenu – zato što u “Jugoslaviji nema lačnih”, odnosno gladnih, a onda i zbog tog Franza koji je previše podsjećao na Nijemce koje smo odavno otjerali. Ime je, naime, posuđeno iz romana “Kvaka 22” Josepha Hellera, ali Predin kaže da su vlastima rekli da se odnosi na skladatelja Franza Liszta – nadležni ionako nisu znali tko je taj.
S ovim bendom Predin je privukao pozornost mlade publike u gradovima bivše države, a mnogi od sugovornika dijele istu priču, o slovenskom jeziku kojeg su učili upravo preko njegovih pjesama. Ta će se tradicija nastaviti i u narednim generacijama, a pjesme poput “Ne mi dihat za ovratnik” ili “Naj ti poljub nariše ustnice” ostat će upamćene kao neke od najpoznatijih na ovim područjima u osamdesetima. Zanimljivo je kako mnogi nisu ni dovoljno pozorno slušali o čemu Predinovi stihovi govore, pa se tako znalo dogoditi da primjerice dječji zborovi pjevaju njegovu pjesmu o “Mravojedima i kacigašima” koje govore o različitim tipovima muškog spolnog organa.
…svi koji su u bilo kojem razdoblju života ostvarili prisnu vezu s pjesmama Lačnoga Franza i Zorana Predina, dobit će još jedan uvid u talent ovog karizmatičnog pjevača i autora, kao i priliku da se prisjete njegovih najboljih radova.
Naravno, tu je i “Praslovan” koja je dala ovom filmu ime, a sa svojom moćnom pjesničkom slikom u kojoj naslovni Prasloven pliva preko ruske rijeke da bi se nastanio u genima naroda koji će “zajebati sve što se zajebati dalo”, postat će gotovo vizionarskim tekstom koji pokriva sve – od raspada stare države do trenutnog stanja u njezinim zasebnim članicama. Čak i Balašević kad je spominje osjeća onu “autorsku ljubomoru”, u kojoj kaže da mu je Predin tu pjesmu “ukrao” prije nego što se on sam dosjetio napisati istu.
Naravno, neće s Franzom završiti Predinova glazbena priča, pa će “Praslovan” itekako revno popratiti i njegovu solo karijeru, u kojoj se možda posebno ističe krasna ploča “Lovec na sanje” s obrata stoljeća, ali i cijeli niz albuma s pjesmama snimljenim u gypsy swing aranžmanima, koji su također iznjedrili pozamašan broj kompozicija vrijednih spomena u tom kontekstu.
Bilo je posebno zanimljivo vidjeti na koji će se način Maksimović pozabaviti epizodom, upamćenom kao niskom točkom Zoranove priče. Radi se o trenutku kad je u navijačkom stuporu kao vatreni košarkaški navijač – za to nema ljepše riječi – Predin kretenski reagirao i na utakmici ljubljanske Olimpije i ukrajinskog Budivelnika 2014. godine, s leđa suca udario šakom u glavu. Već u uvodnim minutama na ovo se referiraju Zlatko Gall i Aco Stanković, rano bacajući bubu gledatelju, no čini se da se velika većina sugovornika i dalje drži pohvalnog pristupa, pa neki odmahuju rukom na tu epizodu kao nebitnu, dok drugi govore da bi i sami napravili isto. Najkritičnija je na kraju Predinova supruga Barbara koja kaže da ljudi nakon teških operacija, poput one Zoranove, nedugo prije na srcu, često znaju pogubiti razum i imati neprimjerene reakcije, no da to njenog muža nimalo ne opravdava. I sam Zoran će, naravno, reći da je to bilo glupo.
Iako osobno smatram da spomenuto razdoblje označava i pad kvalitete u Predinovom radu, budući da će se sve više okretati hrvatskom tržištu i zanemariti svoj najveći talent, a to je pisanje na slovenskom dok će obrađivati katalog svog starog druga i mentora Arsena Dedića ili pak snimati gypsy jazz s Damirom Kukuruzovićem, “Praslovan” ipak i ovoj fazi karijere daje jednaku vrijednost kao i ostalima, a površno će se dotaknuti i književne karijere svog subjekta.
Najveće zamjerke ovom dokumentarcu mogle su se izbjeći malo oštrijim montažnim pristupom, kako bi se skratilo trajanje i riješili problemi s tempom, čiji je pad zamjetan u drugoj polovici. Unatoč tome, svi koji su u bilo kojem razdoblju života ostvarili prisnu vezu s pjesmama Lačnoga Franza i Zorana Predina, dobit će još jedan uvid u talent ovog karizmatičnog pjevača i autora, kao i priliku da se prisjete njegovih najboljih radova. I možda otpuhnu prašinu sa starih ploča na tavanu i ponovno čuju zašto su ih nekoć voljeli.
