Ravne linije koje se sastavljaju i rastavljaju u nepreglednom obzoru, karakteristične kućice između pustopoljina i niskog raslinja, identični su kadrovi iz ma kojeg dijela istočne Hrvatske. Snimati slavonske ravni znači varirati sliku prepoznatljivog krajobraza, a na čije se prazne prostore asocijativnošću nadovezuje socio-ekonomski okvir, daljnji uzrok zatečene pustoši, dok se živost pomalja tek još u okrajcima kolektivnog sjećanja – najčešće jugoslavenskog perioda. Redateljica dokumentarca “Godina prođe, dan nikako” (Wolfgang&Dolly, 2024.), Renata Lučić, film započinje verbalizacijom osobnog otpora prema kraju, što kamera podcrtava zarobljenošću u repeticiji putovanja, sjenovitim tonovima sugerirane anksioznosti, ne bi li se dosegnuo psihofizički prostor autoričina djetinjstva. Konačno, zastajemo u selu iz kojeg je, saznajemo, pobjegla.
“Godina prođe, dan nikako” redateljičin je prvi dugometražni film; poznavatelji njena opusa vezat će ga za prethodne, a koji raspetljavaju dio obiteljske priče, sudbine identične tisućama žitelja istog područja, neumoljivih egzistencijalno-ekonomskih pritisaka i njihova višestruka utjecaja na međusobne dinamike. Dugi metar pak otvara prostor dubinskog promišljanja višeslojnih relacija, na razmeđu nebrige sustava maskirane praznim ideologijama i emocionalnošću prožetog posljedičnog bijega najranjivijih. U intimističkom se pokušaju dosezanja, ako ne katarze, onda obiteljskog pomirenja, neminovno probijaju duboke društvene determinante, čije tragove pronalazimo u svim životnim i filmskim aspektima.
Uporište priče čini odnos Renate Lučić s ocem Tomom, koji živi sam u skoro napuštenom slavonskom selu, dok se identični obrasci djelovanja preslikavaju na okolinu, uključujući i oblike solidarnosti među preostalim stanovništvom. Priča se ubrzo širi uvođenjem implicitno prisutnih likova majke i bake, koje smo u Lučićinim filmovima već upoznali, preobrazivši se u svojevrsni poligon daljnjeg seciranja već dijelom poznate okoline. Iako film usmjerava prema pokušaju ostvarivanja žive komunikacije, razumijevanja i prirodne interakcije s članovima obitelji, većina je filmskog vremena posvećena kadrovima svakodnevice, makinalnih kretnji, beznačajnih razgovora, hranjenja, čišćenja i trenucima odmora.
Ipak, stvarnost se pokazuje fantastičnijom no što bi bila kad bi je se nastojalo fikcionalizirati. Postepeno stječemo svijest o selu bez žena, pojam koji poklonike regionalne dokumentaristike bez iznimke asocira na istoimeni film Srđana Šarenca iz srpskih, albanskih i kosovskih vrleti. Intimne su reminiscencije stoga tek okidač za ispisivanje šireg dokumenta društvene povijesti, gastarbajterstva novog doba, u kojem nisu muškarci ti koji odlaze na rad, već u skladu s novom prirodom poslova – žene.
Na razmeđu osobnog i društvenog, “Godina prođe, dan nikako” plastično pokazuje njihovu suštinsku isprepletenost i nužnost dovođenja u odnos, odnosno pogrešnost zanemarivanja.
Znakovi opresivnog patrijarhata posvuda su oko nas, jednako pogubni i za preostale žitelje, koji kao da se ne snalaze dokraja u novonastaloj situaciji. Iz razjedinjenih signala razabiremo kakvi su se pritisci prelijevali na žene, ne bi li u procesu napuštanja nezadovoljavajuće sredine dosegle vrstu neočekivane, možda do kraja niti osviještene, emancipacije, izbjegle ekonomsku ovisnost i u skladu s tim, više se ne vratile. Uloga žena i ženskog rada koji se u zahtjevima kapitalizma uvišestručuje, upućuju na kompleksnije odnose no što smo ih u prvi mah skloni pretpostaviti. Dominantni narativ o sustavnom iseljavanju i napuštanju ruralnih područja Hrvatske u kojima najčešće nisu dohvatljivi najosnovniji egzistencijalni uvjeti, javno je prisutan, međutim, ovaj paralelni, o ciljanom iseljavanju žena, mnogo se manje problematizira. Lučić uvodi podatak o 124.668 žena koje su u zadnjih dvadesetak godina otišle iz Slavonije, a koji se rijetko postavlja u prvi plan. Uzroci su sasvim providni – potpuna obgrljenosti sistemskih zahtjeva u iskorištavanju onih slabijih pozicija.
Lučić varira nekoliko postupaka, od zadiranja u osobne traume i njihova osvješćivanja do uvođenja daljnjeg protagonista, očeva prijatelja Jose, čija je funkcija ukazati na repetitivnost i identičnost dostupnih načina bivanja. Oni sami bivaju pogođeni širim silnicama, stoga cjelokupni ton nije optužujući, već pomirljiv i zasnovan na razumijevanju, ali i ravnopravnom razgovoru. Ipak, jednom kad nazremo nekoliko linija filma i podlogu iz koje izrastaju, sam film zapinje u repetitivnosti, čija funkcija doduše nije strukturalno poduprijeti događanja pred kamerom. Bez daljnjih slojeva značenja ili pukih informacija, prazni kadrovi nemaju kontemplativnu dimenziju ili čak inherentnu meditativnost, niti pridonose koherentnosti cjeline, već im je prije cilj popuniti minutažu. Ostavljaju nas kognitivno ravnodušnima pred slikama radnji koje su svima zajedničke, ali ne i nužno filmične, posebno u trenutku izostanka produktivnog dijaloga. Štoviše, čini se da bi se sam film bolje uklopio u autoričin opus ostajući u propozicijama kratkog metra, koji bi konciznošću i kontrastiranjem načina poimanja iskustava, doprinio angažmanu gledatelja.
Na razmeđu osobnog i društvenog, “Godina prođe, dan nikako” plastično pokazuje njihovu suštinsku isprepletenost i nužnost dovođenja u odnos, odnosno pogrešnost zanemarivanja. Tim više što u ovom slučaju, unatoč početnoj intenciji, društveni moment postaje idejni nositelj, možda i potencijalna tema nekog daljnjeg filma.
