Nominacija filma Nebojše Slijepčevića “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (2024) za nagradu Američke filmske akademije, rezultirala je usmjeravanjem pogleda srednjostrujaških medija prema kategorijama izvan onih najatraktivnijih, kakve su dugometražni igrani film, najbolji redatelji ili glumci. Time se naglasak makar kratkoročno pomaknuo prema prema manje vidljivim, ali svakako najkreativnijim i kvalitativno najuspjelijim segmentima nacionalne kinematografije, ali i tretmanu filma uopće kao poticaja za diskusiju o potisnutim traumama i kolektivnim kompleksima. Osvrnemo li se na kategoriju dugometražnog dokumentarnog filma, čini se da je svaki pojedini također otvoreno političan i u ciljanoj opreci spram novonastalih političkih konstelacija na globalnom nivou, a u SAD-u posebno. Ma koji da Akademija nagradila, neminovno će potaknuti promašene rasprave o politizaciji, kao da to uvijek nije, i ne bi trebao biti slučaj, no ovaj put barem nema prostora za uzmak.
Jednako znakovit odabir može biti film “Šećerna trska” / “Sugarcane” (2024) Emily Kassie i Juliana Bravea NoiseCata, koji se bavi tretmanom indijanske manjine, doduše u Kanadi, ali sudbina joj je srodna diljem kontinenta, kao i “Jedina zemlja” / “No Other Land” (2024) izraelsko-palestinskog kolektiva koji čine Basel Adra, Yuval Abraham, Rachel Szor i Hamdan Ballal. I dalje aktualno ukrajinsko pitanje, koje u svjetlu novih previranja poziva na nedvosmislena opredjeljenja, otvoreno je u filmu “Porcelain War” (2024) Brendana Belloma i Slave Leontjeva. Strukturalno i estetski je pritom najcjelovitiji i najambiciozniji “Soundtrack za državni udar” / “Soundtrack to a Coup d’État” (2024) Johana Grimonpreza, temeljen na manje plakatnoj političnosti i oslanjanju na rasudnu moć gledatelja, ne bi li u utkanom arhivskom materijalu prepoznao identične procese kontinuirane borbe za moći globalnih sila, sve do aktualnog historijskog trenutka.
Jedan od nominiranih dokumentaraca, koji će sa danas (28.2. u 19 sati) prikazati u sklopu programa “Ususret Oscarima”, “Crna kutija: Dnevnici” / “Black Box Diaries” (2024) redateljice Shiori Ito, u Hrvatskoj smo prvi put imali priliku pogledati u trenutku kad je za naš kontekst, uslijed razotkrivenih zlostavljanja na filmskoj sceni, bio možda aktualniji no na globalnom planu, gdje se diskusija iz najrazličitijih razloga stišavala. Film je proglašen najboljim dokumentarcem na Subversive Film Festivalu, a krajem godine, uz redovnu je distribuciju u Dokukinu održan razgovor s kulturnim radnicama Ninom Čolović i Karlom Jelić, koje su opisani događaj ukotvile u hrvatsku perspektivu, odnosno raspravile konotacije “MeToo” pokreta na lokalni kontekst i regionalnu inicijativu “Nisam tražila”. Svi filmovi nominirani za Oscar, dakle, otvoreno polemiziraju s globalnim aktualnostima, više ili manje uspješno pokazujući da je iskorak iz dijeljenog društvenog prostora ionako iluzoran, a najčešće i višestruko štetan.
Na kraju ostaje film koji je smisleno organiziran, gradivim elementima podcrtava priču i stremi razumijevanju i potpori.
“Crna kutija: Dnevnici” rezultat su pravosudne borbe japanske redateljice i protagonistice Shiori Ito, novinarke silovane od kolege na poziciji autoriteta, ujedno duboko povezanog s najvišim organima vlasti. Utoliko film na pojedinačnom slučaju prokazuje društvenu premreženost zlostavljačkih praksi proizašlu iz nejednakih odnosa moći i nezaštićenosti pojedinaca slabijih pregovaračkih pozicija, ogoljujući funkciju autoriteta i nespremnost sustava na reakciju. Pritom redateljica otvoreno prikazuje reakcije javnosti, koje nas zbog sveprisutnosti sve manje uznemiravaju, a više podsjećaju na lakoću pomicanja odgovornosti u nerazumijevanju strukturalno uvjetovanog nasilja. Iako se film direktno referira na zastarjelu japansku sudsku praksu, koja zahtjeve prebacuje na žrtvu, istovremeno se uklapa u globalne narative, uslijed aktualnih kulturnih ratova u pokušaju očuvanja privilegija, sve češće opterećene pokušajima difamacije i potiskivane na rub javnog diskursa.
Shiori Ito proces dokumentira nizom sredstava, dok filmska struktura izrasta iz snimaka javnog djelovanja i rekonstrukcije događaja poduprte ulomcima iz knjige u kojoj je iskustvo opisala. Bio je to individualni način suočavanja s počiniteljem i apel usmjeren društvu u cjelini, ne bi li se potaknula promjena zakonodavnog okvira zbog čije zatvorenosti seksualno nasilje najčešće niti ne bude prijavljeno. Kronološki s retrospektivnim upadima rekonstruira se policijski proces i odbacivanje slučaja, pri čemu su najzanimljiviji tajno snimljeni razgovori, svojevrsne cezure od emocionalno opterećujućih kadrova, neprekidnog komešanja i rastuće napetosti prema razrješenju civilne tužbe, a koja u ovom slučaju potencijalno može imati širi utjecaj. Vizualno nenametljivi dijelovi funkcioniraju kao ublažavajuća opreka prevladavajućoj oporoj atmosferi uspona i padova, podijeljenih reakcija i manipulacija. “Crna kutija: Dnevnici” uokvirena je snimkom nadzorne kamere čiji značaj u početku nije dokraja jasan, da bi se ispostavila kao srž slučaja. Shiori Ito sama ističe poražavajuću činjenicu, bez tajnih snimaka, svjedoka koji priču potvrđuje, ostala bi bez podrške. Proces pisanja i snimanja pridonio je suočavanju, nadvladavanju i preobrazbi traume u osiguranje glasa žrtvama, a što sama, kako pokazuje, ne želi biti.
Na kraju ostaje film koji je smisleno organiziran, gradivim elementima podcrtava priču i stremi razumijevanju i potpori. No, ona druga, u ovom slučaju važnija razina, jest dekonstrukcija mehanizama seksualnog nasilja, njegova negiranja i relativiziranja, posredno omogućenih zastarjelim sustavom i duboko usađenim patrijarhalnim obrascima. U doba reuspostave konzervativnih vrijednosti, kad se i sama borba žena zapostavlja, film pretpostavlja povratak fokusa, čemu pridonosi i svaka daljnja nagrada, bila ona i nominalna gesta.