Vjerojatno postoji neka statistička pravilnost koja pokazuje koliko se brzo nakon različitih kolektivnih katastrofa ljudi uglavnom vraćaju svom uobičajenom ponašanju, kao da se ništa nije dogodilo. Sudeći prema epilogu pandemije COVID-19, za zaključiti je da je u pitanju iznenađujuće kratko vrijeme, koliko god se jednom činilo da se svijet nepovratno promijenio s njenim nastupanjem. Dokumentarni filmovi i medijski prilozi dokumentarnog karaktera taj su fenomen uglavnom propratili senzacionalistički ili melodramatično, a rjeđe s dozom humora. Za to je, izgleda, bilo prerano – ipak je još uvijek trajalo razdoblje tabua koji je bilo neumjesno razbijati. Gotovo četiri godine nakon globalnog iskustva straha, iščekivanja i mirovanja, dugometražni film Gorana Devića “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost, 2024.) – prikazan u sklopu 30. Sarajevo Film Festivala (16. – 23.8.) – djeluje kao odjek prošlosti koju više nitko ni ne spominje.
Devićev dokumentaristički interes zapravo je usmjeren na ono što bi sociolozi identificirali kao agregat, skupinu ljudi koja se u istom prostoru nalazi slučajno, bez međusobnih osobnih veza. Upravo su tako izgledali dugi redovi građana postrojenih diljem svijeta kako bi primili jedno od naposlijetku sintetiziranih cjepiva protiv koronavirusa (Dević je uhvatio najraniju fazu uzbuđenja povodom otkupa Pfeizerove formule za hrvatsko tržište). Zadržavši se na Zagrebačkom velesajmu nešto više od dva tjedna, redatelj je sa snimateljem Damianom Nenadićem uglavnom zabilježio primjedbe revnih građana, ali i medicinskog i redarstvenog osoblja, uobličivši film u distanciranu studiju guste epizode novije povijesti.
Premda Devićeva ekipa djeluje posve neprimjetno, rano se primjećuje neobična teatralnost uhvaćenih prizora – je li ona reakcija ljudi na kameru ili rezultat igrokaza koji su zaigrali jedni za druge nakon duge obustave društvenog kontakta? U naknadnim intervjuima redatelj je objasnio da je uredno ishodio privolu od svih u filmu da ih se snimi, čak bez ikakvog otpora, a medicinskim djelatnicima je samo trebalo potvrditi da ne dolazi s namjerom antipropagande cijepljenja. Posebno je zanimljiv melodramatiziran pristup organiziranju građana jednog od redara. Ima nečega pankerskog u obnašanju njegove uloge, nečega čime preispituje logiku i kapacitet za strpljenje onih koji ga okružuju, dok pritom sâm ne odolijeva ironiziranju zatečenog (“Ovo više nema smisla, ne kužim… Nemrete tak’, nemre tak’… i samo se stisnite tak’, jedan na drugog skočite da vam bude bolje”).
Međutim, neki veći izgred neće se dogoditi niti će se pokazati da je itko od okupljenih ikakav veći ekscentrik, što je možda ono što će gledatelj najviše iščekivati. Devićev dugi format stoga film u pojedinim trenutcima ubacuje u prazan hod, postajući više ilustracija općeg duha i povijesne anegdote nego dokumentacija zbivanja koje je moguće pratiti s napetošću. “Paviljon 6” nije presjek svega što se sreće u hrvatskom društvu, pa ni svih stavova o pandemiji i cijepljenju, ali je instant sličica jednog njegovog dijela – teoretski, onog od kojega je zapravo teško očekivati osobito nepredvidljivu građu. Ipak, banalnošću i bizarnošću pitanja poput “A kam’ da ja idem?” i izjava “Ja imam tumor na mozgu” nakon što su sve upute jasno dane, kao i prizorima jednostavnih ljudskih zanimacija poput slikanja samih sebe nakon primanja injekcije, ipak se proizvode laki humor i satira.
Dević je definitivno došao na ideju za film doprativši svoju punicu na cijepljenje na Zagrebački velesajam, što je mjesto koje indicira i naslov filma. Ljudima s ovih prostora karakteristična je lakoća ulaženja u spontanu komunikaciju u javnom prostoru s ljudima koje nikad prije nisu vidjeli, što se dogodilo i u slučaju načelno stresne situacije masovnoga cijepljenja – promatrani građani imali su komentare na sve i svakoga oko sebe, vjerojatno i zato što se prvenstveno radilo o starijim ljudima i inače željnima društva i oslobođenih određenih kočnica. Devićeva ekipa je, doduše, uspjela zabilježiti i agresivnije oblike komunikacije, poput para kojega se pokazalo potrebnim udaljiti iz gužve, ali film općenito prikazuje Zagrepčane koji su se odazvali epidemiološkim mjerama kao benevolentne, čak i ako nešto kaotične, nesavršene u pridržavanju redu.
U takvim, naoko jednostavnim detaljima, leži nevjerojatna posebnost Devićeve dramaturgije koja u općenito mučnom, uznemirujućem kontekstu, ipak stavlja naglasak na vedrinu i živahnost.
Slike “Paviljona 6” poglavito, dakle, bilježe humoristične trenutke onoga što se ipak općenito činilo kao distopija, za mnoge znatno tragičnija od obična primanja cjepiva. Ono što potvrđuje Devićevu titulu pronicljiva dokumentarista jest vještina da od sitnih dijelova sveopćeg apsurda ipak iskroji priču, čak i kad djeluje da se ništa zapravo ne događa (ovome dojmu znatno doprinosi i montaža Vanje Siručeka) – promatrati ljude u njihovim banalnim interakcijama često je upravo najzanimljivije, ako se to čini pažljivo. Ovo je prvi hrvatski dokumentarac u kojemu je to prepoznao i BBC, na čemu Dević zahvaljuje radionici Sarajevo Film Festivala Docu Rough Cut Boutique, prilikom koje je film uspješno predstavio stranim urednicima i distributerima. Istovremeno, velik uspjeh je i plasman u natjecateljski program 31. Sheffield DocFesta, vodećeg festivala dokumentarnog filma Ujedinjenog Kraljevstva.
“Paviljon 6” zanimljiv je i kao studija prostora, s jedne strane jer se velesajmsko zdanje rijetko zatiče u takvim ekstremnim svrhama, s druge jer ga kamera ovdje mapira primjereno iščašeno, uspostavljajući brojne kompozicijske dijagonale u kadru. Na taj način dobro se dočarava i psihološki pritisak i vizualni kaos karakterističan za rane dane cijepljenja, kao i osjećaj privođenja građana u čijoj ulozi se mogao naći baš svatko od gledatelja. Liječnici i medicinske sestre, pa i redari, nalaze se u drugačijim prostornim konstelacijama u prizorima filma od mase ljudi koju je uglavnom teško oblikovati i pretpostaviti na koje se sve načine može ponašati. U takvim, naoko jednostavnim detaljima, leži nevjerojatna posebnost Devićeve dramaturgije koja u općenito mučnom, uznemirujućem kontekstu, ipak stavlja naglasak na vedrinu i živahnost.
