O zagrebačkim potresima iz 2020., kao i o onima kod Petrinje krajem iste i tijekom sljedeće godine, dosad je snimljeno začuđujuće malo filmova.
Najsnažniji zagrebački, magnitude M=5.5 prema Richteru, udario je 22. ožujka, najsnažniji petrinjski, razoran, magnitude M=6.2 prema Richteru udario je 29. prosinca i oštetio mnoge stambene i gospodarske objekte diljem Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije, a u oba su stradali i ljudi. Najveći intenzitet zagrebačkoga bio je VII stupnjeva EMS ljestvice (europska makroseizmička ljestvica/European macroseismic scale), što se naziva štetnim, najveći intenzitet petrinjskih bio je VIII-IX stupnjeva EMS, što se naziva vrlo štetnim (VIII), odnosno destruktivnim (IX). Serija naknadnih potresa, slabijih, ali i mnogih nimalo bezazlenih, broji se u tisućama, a protegnula se na više godina. Do sredine prosinca 2021., a nastavilo je i poslije, Banovinu je potreslo deset jakih potresa (VI-VII stupnjeva EMS), dvadesetdva prilično jaka (V-VI stupnjeva EMS), osamdeset umjerenih (IV-V stupnjeva EMS) i 1259 slabih. Riječ je o jedinstvenim događajima u životima većine ovdašnjih stanovnika i to takvih koji su zahvatili vrlo široko i uočljivo. Dogodili su se, ktomu, u vrijeme druge jedinstvene nevolje, pandemije bolesti COVID-19, ugroze cijelom čovječanstvu, koja je službeno – početak i kraj proglašava Svjetska zdravstvena organizacija – trajala od ožujka 2020. do svibnja 2023.
Pomislilo bi se, zar neopravdano, da će, ako ne drugi filmaši, onda barem dokumentaristi, hrlimice nastojati dokumentirati nešto tako značajno i vrlo vidljivo što se upravo događa i što će, malo je vjerojatno, moći pribilježiti drugom prilikom. Kad, ako ne sad? U hrvatskom filmu, međutim, rečeni su potresi jedva ostavili traga, a i u našoj i u svjetskoj kinematografiji pandemija bolesti COVID-19 registrirana je malne marginalno. Iz toga što bi mogao vidjeti iz kinematografske ponude, neki gledatelj iz budućnosti teško bi zaključio da je COVID-19 na godinu-dvije, dotad gotovo nezamislivo, promijenio način ljudskog života na planetu Zemlji. Domaći filmovi što (iole ciljanije) tematiziraju potrese i COVID-19 mogli bi se, čini se, nabrojiti na prste dvije ruke.
Koliko se sjećamo, najuspjelije je, štoviše izvrsno, to učinila Sunčica Ana Veldić kratkim dokumentarnim filmom eksperimentalnoga nagnuća “Osoba” (Anahonda film, 2020.), snimljenim odmah, u vrijeme prve siline šoka i neizvjesnosti, koji u osmominutnoj inačici (postoji i petominutna) intenzivno, čak i uz dozu (samo)ironičnog humora, dočarava psihozu spoja panične unezvijerenosti izazvane zagrebačkim potresom i pandemijske karantenske izolacije. Iako ga je u film uvrstio rubno, petrinjski je potres, pak, najpamtljivije zahvatio Marko Bičanić devetnaestominutnim dokumentarnim ostvarenjem “Još malo do Nove godine” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2021.), također snimljenim baš u doba potresa. Razmjerno dojmljivo posljedice katastrofe pribilježio je Branko Schmidt u pedesetdvominutnom dokumentarnom filmu “Petrinja 12:19 PM” (2022) snimljenim pod okriljem HRT-a, a kako čitamo i čujemo, pandemijsku je temu u svom novom cjelovečernjem dokumentarnom filmu “Paviljon 6” (Petnaesta umjetnost, 2024.), u nas još neprikazanom, upečatljivo obradio Goran Dević.
Pomalo tajanstveni, ali čitki; odmaknuti, ali prisni; humoristični, ali ozbiljni, “Duboki tonovi” osebujan su kroki jednog čovjeka, jedne pojave i jednog događaja. Bliskog, neposrednog susreta s neznanim, opasnim, dotad nepojmljivim.
Skromnoj šačici ne naročito zapaženih ovdašnjih potresno-pandemijskih slikopisa pridružuju se sada “Duboki tonovi” (Zagreb film, 2024.) Igora Ilića, neobično koncipiran post festum podsjetnik na zagrebački potres i njegove posljedice. O samom potresu i onomu što je iz njega proizišlo saznat ćemo, doduše, jako malo, skoro ništa, jer riječ je o crtici snimljenoj sad, bez posezanja za arhivskom dokumentacijom i preciznijim informacijama, usredotočenoj na jednog jedinog čovjeka i njegov najbliži svakodnevni okoliš, staru, razmjerno oronulu kuću u kojoj živi i njezinu okućnicu, smještene na brežuljku naselja Markuševec, u kojem i oko kojega su bili epicentri većine zagrebačkih potresa. Kuća je, nakon tzv. brzog pregleda statičara nadležnih službi označena crvenom naljepnicom Neuporabljivo, koja označava da bi u slučaju novog jačeg potresa građevina najvjerojatnije završila u ruševinama. No dobrodržeći postariji protagonist pomalo fakinskog stava, po svemu sudeći samac, u njoj živi i tri godine poslije, kad je film sniman, vjerojatno kao i mnogi drugi čiji su domovi tako nastradali, a pretkraj ćemo čuti da će se iz nje uskoro iseliti, jer je predviđena za rušenje.
“Duboki tonovi” temi pristupaju postrance, iskosa, isprva pomalo zagonetno, kratkim prizorom koji priziva kakvo polijetanje svemirskog broda – svojevrsno odbrojavanje, paljenje reflektorskih svjetiljki u mraku, čovjek u protusvjetlu, u tamnome, na mračnoj pozadini, usredotočeno manipulira sofisticiranim računalnim instrumentom, bruje duboki tonovi napete neizvjesnosti… Moguća asocijacija – “Bliski susreti treće vrste” / “Close Encounters of the Third Kind” (1977) Stevena Spielberga. Premda će se mozaik sastaviti posve dovoljno zaokruženo, sve karte ni s odjavnicom neće biti bjelodano pokazane niti otkrivene. Iako titra dojmom djela koje ne slijedi unaprijed precizno određen put, već traži sebe u samom procesu nastanka, s popriličnom umješnošću ostvaruje utisak istovremene nedorečenosti – mnogo toga je naznačeno, ali ne i (pre)objašnjeno – i cjelovitosti, pri čemu će završnica, s rečenim stanarom koji posve mirno sjedi dok se oko njega planski, kontrolirano drma, a u neku se ruku uokolo njega ne događa ništa, odzvoniti podosta dramatično i ako ne jezovito, onda srhovito.
Neimenovani protagonist kojemu čak nećemo dobro vidjeti lice, iako ćemo oćutjeti način njegova kućnoga života, po svoj je prilici majstor tona i zvuka, vlasnik ili posjednik koncertnog razglasa čija se voluminozna prezentnost i tehnička preciznost čine začudno oprečnima neodržavanosti stare kuće. Upućeniji u hrvatsku pop-rock scenu, prepoznat će da je riječ o glazbeniku Boži Iliću, najpoznatijem kao basistu Drugog načina. Uz pomoć te opreme, u dogovoru s filmašem, odnosno na njegov nagovor, izvršit će neobičan pokus, dubokim tonovima simulirat će zvuk podrhtavanja tla koji će donekle protresti kuću te se tako suočiti s traumom koju mu je prouzročio veliki zagrebački potres. U kući je ostao, ali, veli, nikad više nije, niti će spavati u krevetu u kojem ga je potres probudio. Uz opreku dragocjena razglasna oprema-trošna kućica, cjelina se gradi i na drugima, ponajprije onima koje čujemo u zamalo isključivo izvanprizornim dijalozima između protagonista i redatelja filma (čini se da su otac i sin), gdje svatko vuče na svoju stranu, a protagonist odrješito, ali zabavno iskazuje tendenciju soljenja pameti i davanja odlučnih izjava, uputa ili tumačenja koje potom katkad prilagodljivo ublažava, savija ili povlači. Uz ostalo i o tomu što će se i kako naći u filmu te tako osobenom svojeglavošću zapravo postaje suautor.
Pomalo tajanstveni, ali čitki; odmaknuti, ali prisni; humoristični, ali ozbiljni, “Duboki tonovi” osebujan su kroki jednog čovjeka, jedne pojave i jednog događaja. Bliskog, neposrednog susreta s neznanim, opasnim, dotad nepojmljivim.
