“Škripi đeram, škripi đeram, ‘ko je na bunaru…”, poje slabašan ženski glas završnicom kratkog dokumentarnog filma “Tu si negdje” (Kinoklub Zagreb, 2024.) Sebastijana Borovčaka, dok slikom gledamo praznu cestu što ostaje za automobilom u vožnji. Prvo neasfaltiranu, zemljanu, makadamsku, poljsku, šumsku, potom asfaltiranu, uobičajeno popola presječenu bijelom linijom, sad neprekinutom, sad isprekidanom. Skoro da ne može jednostavnije, ali na kraju ovoga filma, s obzirom na to što mu je prethodilo, u te se pokretne slike, lijepo snimljene u crno-bijelom, no koje ne prikazuju ništa posebno, već (gotovo) banalno, malne samorazumljivo učitavaju razna značenja. Odlazak je to iz neke prošlosti, nekoć žive, sada uminule, u sadašnjost koja za negdašnjicu jedva mari, ne iz kakve grubosti ili bešćutnosti, već zato što ova blijedi iz sjećanja. Jer ondašnjica, tad puna života i toliko različita, bje prolazna kao i sve ostalo. Uključujući, dakako, i sadašnjicu. Nekoć svježa, mlada, krepka, danas oronula, usahla, nejaka.
Izmjena punih i isprekidanih bijelih linija na sivo-crnom asfaltu suvremene prometnice brežuljkastoga kraja, u tom se sklopu može nadati svojevrsnom metaforom. Primjerice, životnih dionica, ciklusa, u kojima sad ide jednolično, uredno, glatko, sad, pak, trzavo, nesigurno, razlomljeno. Sad pravo, sad vijugavo, sad nizbrdo, sad uzbrdo. Svakodnevica slikovitih, škripavih đerama nad bunarom izblijedjela je u nepovrat, taj je svijet razrušen, urušen, napušten, zarastao šikarom, korovom, obrastao mahovinom, neupotrebljiv, a isti krajolik prokrčen je novim putovima, novim načinima. Napušteno, urušeno, šikarom, korovom i bršljanom pojedeno i zakrčeno seoce na obroncima Papuka, bje poprište prethodna prizora, u kojem su autor filma i otac mu posjetili mjesto rođenja njihove bake, odnosno majke, starice u središtu zanimanja slikopisa, duhom poluprisutne odnedavne udovice kojoj sjećanja uznapredovalo nestaju i koja često ne prepoznaje članove obitelji. Termin demencija se ne spominje, ali sve navodi na pomisao da je riječ o gubitku intelektualnih sposobnosti toga naziva.
Zasjevši pored starog šljivika u selu majčina, odnosno bakina djetinjstva, autorov će otac, koji je i sam posjećivao selo dok je u njemu bilo života, sinu reći kako se ovdje više nema što vidjeti. Unuk, međutim, razmišlja o tomu kako “šljivik nije očuvan, ali je nekako lijep i spokojan” te da ondje vidi nju, baku: “Tu je negdje, među bršljanima i korovom. Posljednja stanovnica sela. Pjeva mi.”
Posrijedi je poprilično intimističko ostvarenje što počiva na samozagledalačkoj misli: “Nisam bio dobar unuk”, koju izgovara i naglas, upućeno baki i pokojnom djedu koji ga ne mogu čuti ili shvatiti, ali tako da ga čuju i gledatelji.
“Tu si negdje” Sebastijana Borovčaka, studenta treće godine snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, premijerno je prikazan na 17. “Gledalištu” Kinokluba Zagreb (29. 5. – 1. 6. 2024.) održanom u zagrebačkoj Kinoteci, gdje je osvjetlan Posebnim priznanjem žirija kritike. Posrijedi je poprilično intimističko ostvarenje što počiva na samozagledalačkoj misli: “Nisam bio dobar unuk”, koju izgovara i naglas, upućeno baki i pokojnom djedu koji ga ne mogu čuti ili shvatiti, ali tako da ga čuju i gledatelji. Njima se, na razmeđi unutarnjeg monologa i pripovijedanja, obraća izvanprizornim glasom, glumački-izvedbeno nevičnim, no koji zvuči iskreno i prisno, a ugođen je u odgovarajuće suzdržano elegično-žalobnom tonu.
Kao i čitav film, odmjeren u usporenom, no ne i presporenom tempu, snimljen u jesensko-zimskome razdoblju ogoljele prirode, u crno-bijelome, što pridonosi poćutu tugaljivosti. S podosta pozornosti posvećene estetici slike, no i tu bez izrazitih naglasaka koji bi narušavali dojam neposrednog dokumentarnog bilježenja zbilje kakvom je uobičajeno vidimo, tek uz naglašenije uplitanje gotovo noirovskog crnila. Dobrim dijelom u statičnim kadrovima što se nerijetko doimaju zamalo fotografijama, u čemu također možemo iščitati nakanu potrage za prošlošću, dobom u kojem su crno-bijele fotografije i bile puku najdostupniji način slikovnog ovjekovječenja vlastitoga časka. Neke od njih, na kojima su djed i baka, i prije i nakon unukova rođenja, vidjet ćemo u filmu, počesto naknadno obrađene tako da izgledaju uništene starošću, a umješnim domišljajem izgrađenim na tom temelju postići će se možda najupečatljiviji trenutak cjeline.
Poslije prvog, umalo fotografskog kadra zvjezdanog noćnog neba, “Tu si negdje” niže obiteljske fotografije bake i djeda, da bi nakon njih uslijedio kadar bake danas – ona sjedi tako nepomično da ćemo tek nakon nekog vremena primijetiti sitan pokret i shvatiti da je riječ o filmskoj snimci. Uza sve popraćeno autorovim riječima o odnosu prema baki i djedu, čijih se bolesti uplašio, ovime će se snažno utisnuti pomisao o tomu kako je baka, iako još živa, no ne i zdrava, uvelike “postala fotografijom”, podsjetnikom na (svoju) prošlost. Onu u kojoj je malešni unuk uživao sjedeći u njezinu toplu krilu, slušajući njezinu pjesmu i djedove priče, ali i onu u kojoj se, stariji, nije najbolje snašao, zbog čega mu je danas žao. Prilike su uglavnom propuštene, nepovratno kao što u zaborav odlazi i prošlost, no mladić se, sad svjestan pogrešaka, možda još može koliko-toliko iskupiti.