Na nedavno održanom Gledalištu, godišnjoj smotri filmske produkcije Kinokluba Zagreb, jedno od Posebnih priznanja osvojio je dokumentarni film “Oda” (Medeja Media / KKZ; 2024.). Autorica ovog filmskog ostvarenja je Mia Maros Živković (Zagreb, 1988.), u kojem kroz svoju ali i priču ostalih žena unutar iste bolničke sobe, govori o vlastitom iskustvu i traumama koje proizlaze iz dijagnoza bolesti ženskih reproduktivnih organa. Mia je 2018. godine magistrirala muzeologiju i upravljanje baštinom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a iste se godine učlanjuje u Kinoklub Zagreb. U Pragu je 2009. jedno vrijeme studirala na poznatom sveučilištu FAMU, dok danas radi za udrugu Bacači sjenki kao koordinatorica i organizatorica “Frooomovih!” radionica, te vodi svoj obrt videoprodukcije.
Kako nam govori, još je kao mala voljela s ocem gledati filmove; sestra i ona više su na njega – umjetnički tipovi, dok braća vuku matematičke gene na mamu. “Vrlo lako bih zaronila u izmišljene svjetove i to bi često zapisivala u svoje bilježnice, dok bi moji mislili da pišem zadaću. Negdje u šestom razredu osnovne škole tata mi je kupio Panasonic kamkorder i sjećam se da bih svaki vikend snimala. Čim sestrične stignu u goste, a imam ih puno s mamine strane, odmah počinje akcija. Brat i ja bi cijelu sobu pretvorili u špilju, najčešće su to bile fantazije. Točno se sjećam naziva filma, i dan danas se smijem tome”, govori Mia.
U Pragu je na studiju bila godinu dana, a već nakon trećeg dana netko joj je provalio u automobil i ukrao sve stvari, uključujući deset bilježnica pune priča, crteža (uključujući i očevih, koji joj je crtao čarobne likove i vojsku) te scenarija za filmove. “Jako sam bila tužna i izgubljena, zbog te krađe mislila sam da mi nije mjesto ovdje. U Pragu sam bila godinu dana, naučila nešto, ali najviše životne stvari. Moram priznati da mi je bilo prerano za takvo učenje i slobodu u velikom gradu”, govori nam autorica, koja je nakon povratka u Zagreb upisala povijest i latinski jezik na Hrvatskim studijima, zakopavši režiju kao nešto što je mislila da nije za nju.
No, film je i dalje živio u Miji, stalno je pohodila Kino Tuškanac, a evo je i kao naše sugovornice i redateljice nama najistaknutijeg dokumentarnog filma ovogodišnjeg Gledališta.
Mia, recite nam za početak pozadinu iza nastanka “Ode”.
“Pohađala sam ‘Filmski dokumentarizam’ u KKZ-u 2021. godine, koji su vodili Sunčica Ana Veldić i Zorko Sirotić, a ideja koju sam prijavila bila je slična ovoj i željela sam ju već neko vrijeme realizirati. Radilo se o bolnim menstruacijama, temi kojoj sam željela pristupiti u hibridnoj formi; dokumentarno, ali s eksperimentalnim elementima. Kako prikazati bol koju može razumjeti samo onaj koji ju osjeti?! Htjela sam se igrati zvukom i slikom – zvukom parati uši ljudima, a slikom koristiti neobične i apstraktne oblike i forme. Te godine na ‘Filmskom dokumentarizmu’ nisam ništa napravila, jer mi se u tom trenutku film činio prekratkim. I stala sam, nisam imala neku pouku iza njega. Nekoliko mjeseci kasnije saznala sam da moram na laparoskopiju, čula se sa Sunčicom, a ona mi je odmah poručila da nosim kameru sa sobom. Nisam imala pojma kako bi sve trebalo izgledati, niti znala koga ću upoznati, kakve će priče biti iza toga… Jedino sam znala da ću se pred kamerom pripremati za operaciju, a na mjesta ožiljaka nešto nacrtati. Također, i da ću i prije same operacije početi živjeti s njima. Dio s bolnim menstruacijama koji je bio prvotni plan, nalazi se u jednom segmentu priče ‘Ode’, tamo gdje je najviše odgovarao.”
Tema Vašeg filma je intimna, bolna, teška za dijeljenje s javnosti… S kakvim ste se unutarnjim dilemama borili za vrijeme njegove izrade?
“Najveća dilema bila je želim li sebe pred kamerom, pogotovo želim li sebe polugolu pred kamerom, u najgorem i najintimnijem izdanju. Inače sam osoba puna kompleksa, pa si na kameri i fotografijama uvijek nalazim mane. Ali kako sam u filmu zapravo predstavljala sve žene u toj ili sličnim situacijama, nije mi bio problem prikazati kako jedva hodam i pokušavam obaviti nuždu, kako spuštam donje rublje da se vide ožiljci, kako jadno i mizerno izgledam. Ali najveća dilema bila je s prvim kadrovima, gdje sam u grudnjaku i pripremam se za te ožiljke; sad će me svi vidjeti… Da sam stavila krupni plan trbuha, mislim da ne bi bilo toliko autentično. To bi mogao biti svatko, a htjela sam da mi ljudi vjeruju, što znači da me moraju vidjeti cijelu. Kad je došlo vrijeme da se film pošalje na Gledalište, skoro sam odustala upravo zbog tog kadra. No, onda bi se moja prva rečenica u filmu ‘Što ti je neugodno?’, kosila sa svime: prozivam nekoga, a ja sam zapravo ta koja ne može. Odgovorila sam si: ‘Ne, nije.’ I poslala film.”
Možemo li reći da su osim Vas, kao glavni likovi i nepoznate žene/djevojke koje ne vidimo u kadru, ali doznajemo o njihovim bolestima i bolničkim iskustvima? Koliko Vam je bilo bitno i njih dramaturški na ravnopravan način uključiti u sam dokumentarac?
“Apsolutno, djevojke iz sobe bitne su koliko i ja, i glavne i ravnopravne. Sve žene su bitne zapravo, a jedna moja rečenica u filmu to naglašava: “…otišla sam, a iza mene su došle druge.” Da sam bila sama u toj sobi, mislim da ne bi ni bilo ovakvog filma; da nije bilo njih, bio bi, neću reći površan, ali hladan, nabrajala bih sve situacije o kojima se baš ne govori, ali ne bih imala saznanja iz prve ruke. Kad vam netko prepriča što se s njima događa, vi stvorite empatiju, a onda možete tu situaciju prenijeti emocijama. U nijednom trenutku djevojke se ne vide u filmu i mislim da to nije bilo potrebno; jer žene s tim pričama mogu sjediti iza vas u tramvaju ili biti ispred vas u redu za kruh. Nije bitno kako izgleda, svaka druga žena bori se s takvim dijagnozama. Moja priča toliko je mala u moru svih drugih problema i bitaka… ‘Oda’ ne bi bio film kakav jest, da te žene nisu ravnopravno uključene. Ime filma u njegovom dužem obliku je ‘Oda ženama’, ili pjesma, hvalospjev ženama. Mislim da se u tih sedamnaest minuta može shvatiti o kome je riječ, pa mi nije bilo bitno podcrtavati. Da nisam upoznale te žene u sobi, vjerojatno bih se vratila na temu menstrualnih bolova.”
U dokumentarcu progovarate o vlastitoj operaciji koja je srećom dobro završila. Smješteni ste u interijer podosta, rekli bi svi – klasično hladne i sumorne hrvatske bolnice. Osjećaj straha i usamljenosti unutar ovih okolnosti, jako je dobro prenesen na neposrednog gledatelja. Kakvo je u konačnici Vaše iskustvo s hrvatskim zdravstvenim aparatom? Vjerujem i da pomaže kad čovjek dijeli slično iskustvo s ostalim pacijentima, ali kako ste i rekli – da isto ljudi ne mogu u potpunosti shvatiti, sve dok se i sami ne nađu u takvoj situaciji?
“Zbog operacije sam bila tri dana u bolnici, za vrijeme kojih sam se osjećala stvarno ugodno. Sestre i doktori brinu o tebi, svi su jako ljubazni… Što se tiče drugih djevojaka, velika su pomoć i potpora. Točno sam znala što me očekuje u kojem trenutku, jer bi mi one rekle. Neke su čak zvučale kao doktorice – same su to prošle više puta te mi vrlo brzo objasnile svaki termin za koji nisam znala značenje. Ali inače, kontrole i pregledi kad ne obitavaš u bolnici su grozni. Moje iskustvo – a u zadnjih par godina ih je bilo puno i previše – nije baš najbolje. Naravno, ne svaki put, ali u dva navrata sam imala živčani slom. Plakala sam i lupala jer me se tretiralo kao stvar, a ne osobu. Ne krivim ljude koji tamo rade, jer tko zna kakav im je bio dan ili što su sve odradili, jesu li uopće spavali… Ali i mi koji čekamo, imamo posao, obveze, isto nam možda nije najbolji dan u životu.”
Ako se ne varamo, u karijeri ste snimili samo dva dokumentarca, ovo je dakle treći. Još 2008. godine studirali ste režiju na FAMU-u i onda, praktički – ništa. Koji je razlog ovolike pauze i hoćemo li u budućnosti ipak gledati više i u češćim intervalima, filmove Mije Maros Živković?
“Nakon Praga, a tada mi je bilo dvadeset i jedna godina, osjećala sam se kao da sam zalutala, pa sam krenula studirati povijest i latinski jezik. Film je bio sa strane. I dalje sam maštala o stvaranju, ali nisam imala hrabrosti. Svašta se tu još privatnog izdogađalo i nisam bila spremna za taj svijet. Skoro deset godina kasnije upisujem filmsku školu u Kinoklubu Zagreb i bavim se malim reportažama, snimila sam kratku satiru, ali to je u okrilju amaterizma, sve u svoje slobodno vrijeme i bez budžeta – kao ‘Oda’. Drugi film je ‘Iza zavjese’, kolegi Mateju Beluhanu i meni jako zanimljiv jer se tiče teme prisutne u bilo kojem aspektu života i posla – odnosa ljudi, konkretnije tijekom stvaranja predstave. Ovaj film nam je više bio kao nekakva igra i vježba, prikazan također na Gledalištu, no povukli smo ga od daljnjeg života jer s protagonistima nismo dogovorili daljnju komunikaciju. Filmom se svakako mislim baviti i dalje, imam još par tema koje želim istražiti kroz dokumentarizam, a u ladici par scenarija za igrane filmove. A da ne spominjem sve te priče od malih nogu – iako više nisu na papiru, sve je u glavi.”
