Ovogodišnju, petnaestu po redu godišnju Nagradu “Vedran Šamanović” – koja se dodjeljuje filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu – osvojila je Ana Hušman, za svoj dokumentarno eksperimentalni film “Radije bih bila kamen” (Studio Pangolin, 2024.).
Nagrada će biti dodijeljena sutra (nedjelja, 14. srpnja) u sklopu 71. Pulskog filmskog festivala, a istu je ove godine birao tročlani žiri u sastavu: Diana Nenadić (filmska kritičarka), Jure Pavlović (filmski redatelj) i Jana Plećaš (direktorica fotografije i scenografkinja).
Žiri je svoju odluku obrazložio sljedećim riječima:
“Suprotno iskazu iz naslova svojeg posljednjeg filma – ‘Radije bih bila kamen’, Ana Hušman već se četvrt stoljeća ustrajno opire okamenjivanju intermedijskih i filmsko-rodovskih granica. Istražujući podjednako na audiovizualnom i proširenom multimedijskom polju, poligon za trajnu evoluciju svojeg specifičnog filmskog izraza izgradila je na fluidnom sjecištu eksperimenta s dokumentarcem, animacijom i/ili igranofilmskim tehnikama, iskazujući pritom zanimanje za dekonstrukciju društvenih (i običajnih) artikulacija svakodnevnih rituala i regulacija prostora s kojima i u kojima živimo.
“Na tom tragu, a slijedom prethodnika ‘Lika/bez naslova’ (2020), Hušman je najdublje do sada zagazila u područje osobne/obiteljske povijesti i pripovijesti. Ulogu dokumentarnog aktera pritom ravnopravno dijele kamen, flora i fauna njezina ličkog prazavičaja, žene s obiteljskih slika i unutarnji glas same autorice, rekreirajući u slikovno-zvučnim fragmentima iščezli život surovog ambijenta, danas zaboravljenog i izloženog betonizaciji u ime novog ciklusa elektrifikacije.
“Traumi pejzaža i preživljavanja svojih odvažnih pretkinja u njemu, Ana Hušman na formalnom planu pristupa svojevrsnim semantičkim nesuglasjem, odnosno procjepom između slike i bestjelesnog verbalnog iskaza, istodobno i trenjem između slika krajolika i slikama čuvane obiteljske memorije te tjeskobnog iščekivanja budućnosti koje njezina glavna protagonistica, Mala Jela ‒ preko svojeg alter ega (same autorice) ‒ hladi bijegom u maštanja. Takvim fluidnim pletivom, kojem posreduju analogni (16 mm) i digitalni formati, Jela/Ana (pre)ispisuje i osobni/obiteljski identitet i identitet samog krajolika nad čijom se prividnom usnulošću sukobljavaju vitalna (ženska) energija prošlih vremena i prijetnja suvremene devastacije.
“Podrazumijevajući feminističku maksimu osobno je političko, Ana Hušman preko osobne pripovijesti ‒ ambicioznim, ali ne i pretencioznim filmskim izrazom ‒ daje novi pogled na položaj žena u ruralnim hrvatskim krajevima, ukazujući na bezidejnost društvenih struktura koje bi tim opustošenim predjelima trebale vratiti život.”