Da je riječ o kninskom kraju, pretpostavit ćemo iz uvodne pjesme, narodne tužbalice, svojevrsne umekšane ojkavice bez ojkanja, pjevano-parane u dva tvrđa muška glasa, a capella, što se prolamaju preko visokim i niskim zelenilom prekrivenih totala, pitomo krševitih, planinsko-kotlinskih, raštrkano naseljenih nevelikim obiteljskim kućama. Znakovi moderniteta nisu primjetni, u tom smislu kao da se jedva što i promijenilo u proteklih pola stoljeća, pa i više. Na novo doba ukazuju tek vjetroturbine što ravnodušno nadviruju preko brdskoga hrpta, dok im se krila sporo okreću.
Zapomažu pjevači, bit će iz tuđine, željni majčinih pozdrava iz Knina više nego loze i žutine i jareta s Dinare koje im je stara poslala, a nadovezuje se to na uvodno ispisanu rečenicu “Dom nije tamo gdje je bolje, nego tamo gdje više boli”, citat ruskog književnika Mihaila Jefgrafoviča Saltikova. Vijugavom cestom ubrdo vozi bijeli kombi, u daljini, malen, oku jedva zamjetan, no brujanjem motora glasan kao da je tik pred kamerom. Čujemo ga znatno bolje no što ga vidimo, u neprirodnom, pomalo ili podosta začudnom omjeru slike (total) i zvuka (neposredno blizu). S tih nekoliko jednostavnih, izvedbeno nezahtjevnih, pa i posve nenametljivih izbora, rješenja i otklona, učas je uvodno stvoreno ozračje tihe i blage, ali dostatne neizvjesnosti, s naznakom mogućih tema, a sve pomoću obične, gotovo neutralne građe svagdana, svakomu na raspolaganju, koju bi, kako se kaže, mogao snimiti bilo tko.
Ukorijenjenost tradicije u današnjici predmet je pozornosti slikopisa, pomislit ćemo u sljedećem prizoru, dokumentiranju starice koja iz kuće, preko dvorišta i stare zidane ograde ide do druge kuće, one sa starinskim ognjištem, noseći na pekarskoj lopati svježe umiješenu pogaču, da bi je ondje stavila pod peku-saće. Sve rutinski, uhodano, znalački, ali uz napor tijela kojemu nedostaje negdašnje gipkosti i snage. Vrijeme sadašnje, 21. st., postupak od davnina. “Đe je kruva nema gladi” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.), reče naslov, pa eto, valjda, priče o tom kruvu. Mada su pečenju pogače starice Ike, poslije ćemo joj doznati ime, posvećene pomne tri minute pri početku filma redateljice Katarine Lukec, ona će ostatkom ostvarenja kliznuti u drugi plan. Nakon njezina pekarska poslovanja, prizor s neimenovanim muškarcem koji električnom muzilicom muze krave, a potom stižemo i do lika koji će se učiniti središnjim.
To je srednjovječni putujući trgovac Borko koji svojom trgovinom na kotačima, bijelim kombijem iz uvoda, vozi uokolo i stanovnicima seoca i zaselaka, mahom treće dobi, pred njihovim dvorištima i kućama, gdjekomu i pred samim vratima, prodaje živežne namirnice. Još je vrijeme kuna, prije eura, o cijenama se kupci ne raspituju, na platežnu (ne)moć ne žali se nitko, kupuje se malo, razmijene se pokoja riječ i mali trač, ophodi se prijateljski, dobrodušno, srdačno. Kroz šture razgovore saznajemo ponešto, ne mnogo, o tamošnjem životu koji se čini skromnim, ali posve u redu. Osim crticama zabilježenima u pokretnom trgovačkom obrtu – usputno, prigodno, kako se u tijesnom prostoru skučenih vizura moglo – stanje u kraju predočava se i epizodama snimljenima u i oko kuća, no ne u osoba koje upoznasmo uz Borka, što bi možda bio pretpostavljeni, logični slijed, nego kod drugih. Objeduje se – samački, udvoje, obiteljski – gleda se televizija, sjedi se u hladu, kuha se sir, igraju se balote…
Više-manje obična svakodnevica. Sličice iz života u šibensko-kninskoj županiji. Ne zalazi se pod površinu, ne raščlanjuje se, ne traže se uzročno posljedične niti. Što se vidi naoko, to se snima kamerom. Bez uočljivih stilskih odmaka – redateljskih, snimateljskih, montažnih, čak i bez glazbe – kojima bi se svagdan interpretirao kroz neku osobitu prizmu, već nastojeći vjerno i vjerodostojno zabilježiti što se nudi, što jest. U skici.
Hotimice skroman, malen, ljudski, antropološko-etnografskoga nagnuća, film teče ritmom odmjerenosti i umjerenosti te ostvaruje ugođaj razmjerne prisnosti i dočarava dojam mirnoga, ni vedroga ni tužnoga življenja u tom području. S malo kojim konkretnim podatkom i pojašnjenjem o mjestu, vremenu, kontekstu, što se s jedne strane ćuti kao manjak, nedostatak, jer očito je riječ o specifičnom, a ne univerzalnom okolišu, no s druge strane odsutnost podataka oplahuje djelo mjericom poetičnosti.
Sličice iz života u šibensko-kninskoj županiji. Ne zalazi se pod površinu, ne raščlanjuje se, ne traže se uzročno posljedične niti. Što se vidi naoko, to se snima kamerom.
Na kraju ipak zaokret, snažan, jer podosta mijenja težište, ali svejedno ne remeti, već skladno dopunjuje duh i ton dotadašnjeg izlaganja. Iako smiren, prikazani živalj zračio je prigušenim, stoičkim elanom, žilavom živošću te se Borkov posjet groblju, snimljen s uviđavne udaljenosti i s mnogo takta, ali dirljiv, nadaje iznenađujućim susretom sa smrću i smrtnošću. Na to će se nastaviti još jedna žalobna zamalo-ojkavica što tekstom o predugačkom rastanku (majka se, sa suzom u oku, nada sinu svome) sluti na smrt, da bi odulja završnica bila posvećena neimenovanom i neviđenom žitelju koji prepričava vlastiti san o povratku u kninski kraj i tom snu neobično slične stvarne događaje koji su uslijedili.
Dok je sav prijašnji govor bio zatečeni zapis međusobne komunikacije čeljadi ispred kamere, ovdje je riječ o izvanprizornom monologu, kao dogovorno izrečenom za filmaše, koji na ovomu retorički povlaštenom mjestu poprima ulogu zaključnog komentara. Tko je pripovjedač, ne znamo, nije nam pokazano ni rečeno – dok ga slušamo, ekranom se nižu slike krajolika, neba, oblaka – a to pitanje golica i dodatno raspiruje poćut zagonetnosti. Pa i priziva pomisao na to da zbori tkogod koji više nije među nama. Tim se završnim sklopom “Đe je kruva nema gladi” na svoj način odvaja od zbilje i dodiruje s onostranim, što cjelinu boji novom nijansom kakvu više nismo očekivali.
Spomenimo još da naslovnu mudroliju u filmu nećemo čuti te da je “Đe je kruva nema gladi”, diplomski film Katarine Lukec, studentice Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, premijerno prikazan u programu “Green Years”, natjecanju filmova studenata i mladih autora 21. Doclisboe, međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Lisabonu, u listopadu prošle godine.