Film “Radije bih bila kamen” Ane Hušman (Studio Pangolin, 2024.) doživio je nedavnu svjetsku premijeru na 53. Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu (25.1. – 4.2.). I ne samo da je prikazan u Nizozemskoj, već je tamo osvojio i nagradu, točnije (pred)nominaciju za Europsku filmsku nagradu u kratkometražnoj kategoriji. Razgovaramo upravo s Anom Hušman, redateljicom ovog filma, inače izvanrednom profesoricom na odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te edukatoricom.
Ana, kakvi su dojmovi nakon Rotterdama?
“Roterdam je bio jedno veliko iznenađenje, od same činjenice da je film primljen u selekciju festivala – to nam je već bilo dovoljno. A ovo sad je baš bilo vau, zaista iznenađenje. Čini mi se da je ovo super početak za film i njegovu filmsko-festivalsku budućnost.”
Pogotovo jer se radi o jednom od najvećih europskih filmskih festivala. To definitivno nije mala stvar, kako za tebe, tako ni za našu dokumentaristiku. Hoćeš li našim gledateljima/čitateljima opisati radnju tvog filma, motivaciju i okolnosti njegovog nastanka?
“‘Radije bih bila kamen’ je hibridni, eksperimentalno-dokumentarni film, koji se bavi prostorom Like. Istraživala sam ga jer sam u Lici kao mala provela velik dio vremena; mama mi je otamo, baka živjela. Tako da sam se bavila tim napuštenim, raseljenim prostorima, prepuštenih sami sebi; idejom ljudske brige skrbi za te prostore, državnim regulativama i koliko se one (ne) provode. I onda nekim mogućnostima života i suživota na tim prostorima. Zanimalo me pripovijedati kroz karakter Male Jele, baziranog na svim ženama iz moje obitelji; zanimali su me ženski narativi i ženski karakteri s tih prostora. Ženama poput moje bake, koje su u tim selima ostale same i tako gradile sve, od proizvodnje odjeće, materijala za tu odjeću, brige za djecu, stoku i zemlju… One su heroine u mom životu i čini mi se da njihove male (pri)povijesti treba pripovijedati i dalje.”
Pretpostavljam da ti rodovska klasifikacija nije bitna, ali kad bi to morala napraviti – je li “Radije bih bila kamen” eksperimentalni, dokumentarno-eksperimentalni film?
“Sve te klasifikacije nekako odgovaraju na pitanje kategorije na festivalu, granta ili mjesta financiranja. Pa gledaš što piše u nečijim opisima i onda kažeš: ‘Aha, ovdje spadam.’ Rekla bih za početak da je to kratki film koji spada u polje eksperimentalnog, a koristi se postupcima – posuđuje, koristi – alate dokumentarnog filma.”
Onda je lakše na tim grantovima gurati dokumentarni od eksperimentalnog filma ili…?
“Ne znam, mislim da svi koji se bavimo eksperimentalnim filmom u Hrvatskoj trebamo biti zahvalni da je HAVC i dalje zadržao kategoriju eksperimentalnog filma. I da postoji sufinanciranje za takvu vrstu filma. To je izuzetno važno za sve mlade umjetnike, filmaše i filmašice koji rade u tom polju; kojima je – kad god im kategorija postane prestroga i prečvrsta – ovo možda najtolerantnija i najuključivija kategorija, koja dozvoljava miješanje raznih stvari. Financiranje eksperimentalnog filma u raznim europskim državama više ne postoji, tako da mi se čini velikom stvari za nas da ga još uvijek imamo.”
Koliko se okolnosti snimanja ovog filma razlikuju u odnosu na tvoje prijašnje filmske radove?
“Za ovaj film počela sam raditi direktno u materijalu; počela sam snimati, pa iz tog materijala napravila prvi film ‘Lika bez naziva’. On mi je služio kao materijal, baza za daljnje istraživanje tog područja i daljnje apliciranje [na natječaje]. Taj postupak da krećem odmah u rad, a tek onda u pisanje, bio mi je puno prirodniji i bliži nečemu kako bih inače radila. Jako mi je teško stvari zamišljati unaprijed – ‘evo, mi ćemo sad napraviti ovakav film’. Jer, sve što se ne da misliti kroz jezik, nalazi se u prostoru, na terenu ili se tiče specifično tehnologije snimanja filma; sve ono što je u tekstu i jeziku nezamislivo. Utoliko mi je teško to artikulirati. Jako dobro pomaže paralelno raditi jednu i drugu stvar.”
Kakva je festivalska budućnost filma “Radije bih bila kamen” i gdje će ga hrvatska publika moći vidjeti po prvi put?
“Zasad smo prijavili dosta festivala. Distribuciju radi Vanja Andrijević iz Bonobostudija. Kako smo tek krenuli s apliciranjima, došao je još mali broj rezultata. Film sljedeće ide na Filmski festival u Vilniusu u trećem mjesecu. Za Hrvatsku još nemamo plan. Nekako smo film završavali skroz do kraja [roka], pošto Rotterdam omogućuje prijavu nedovršenog filma. Mi smo iskoristili do zadnjeg, pa i preko zadnjeg trenutka da ga dovršimo. Rotterdam inzistira na premijeri, tako da smo morali čuvati premijeru. Tek smo krenuli, nekih festivalskih poziva za prijavu već smo dobili… Vidjet ćemo vrlo brzo u idućih par mjeseci kako se to razvija dalje.”