Zamamno, neobično, tiho dirljivo, nježno, duhovito filozofično, srdačno ironično, “Divlje cvijeće” / “Wild Flowers” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022.) Karle Crnčević steklo je u nas određenu medijsku pozornost osvajanjem Glavne nagrade za baskijski film na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkog filma ZINEBI64, održanom u studenom 2022. u španjolskom Bilbau. ZINEBI, doduše, jest jedini međunarodni festival dokumentarnog filma A klase u Španjolskoj, a akreditiran je i kao kvalifikator za Oscara i BAFTA-u, no ovdje je prilično nepoznat te je čak i zainteresiranijeg pratitelja filma moglo (barem donekle) začuditi da je taj uspjeh kratkog dokumentarno-eksperimentalnog filma neafirmirane filmašice (sve medijski neatraktivno) kod nas medijski razmjerno dobro popraćen. Jer hrvatski filmovi (gotovo) svaki tjedan osvoje pokoju nagradu na kakvom festivalu izvan zemlje, tako da to samo po sebi nije neka posebnost. “Divlje cvijeće” nagrađeno je potom i – ovdje jedva zabilježeno – Glavnom nagradom na 39. Kurzfilmu, Međunarodnom festivalu kratkog filma u njemačkom Hamburgu, a u Hrvatskoj je prikazano na 21. Tabor Film Festivalu i sad na 21. Liburniji.
Najveći dio “Divljeg cvijeća” zaprema tzv. pronađeni, postojeći materijal (found footage), iako, zapevši za doslovno značenje kovanice, možemo dvojiti o pojmu pronađenosti. Jer posrijedi je kratki kućni dokumentarni amaterski film koji je 1992. snimio autoričin otac, kako bi evidentirao zatečeno stanje ušavši u svoje uništeno selo Radovčići u Konavlima, neposredno nakon oslobođenja od okupacije JNA. Ponajprije, izgleda, za svoju dušu, možda kao svojevrsnu antišok psihoterapijsku samopomoć u suočenju sa srušenim i spaljenim domom, jer, obavještavaju nas najavni sinopsis, ali i filmska odjavnica: “Moj otac koristio je filmsku kameru samo jednom u životu.” Potom taj film nije izgubio, nego ga je čuvao kao što se doma čuva mnogošta što se rabi tek s vremena na vrijeme ili skoro nikad, ali se ipak ne baca. Kako god, “Divlje cvijeće” na pojmoviranje ne polaže ništa, već osebujnim prožimanjem vedrog i sjetnog, lakom rukom i bodrim duhom sljubljuje osobnu, malne privatnu komunikaciju između kćeri i roditelja s promišljanjima o filmskom stvaralaštvu te o (ne)pouzdanosti sjećanja u srazu s dokumentom fiksiranim činjenicama. Reći će otac da nije snimao životinju, a jest, neće se sjetiti snimanja ispisanih zidova, a vidjet ćemo ih, niti bake/none koju zatječemo na ruševnom zgarištu. Ubacit će se u razgovor i majka koja spominje narančasto divlje cvijeće, a ono se na snimci doima ružičastim ili ljubičastim. Pritom ne treba smetnuti s uma da i filmski dokument, posebice amaterski, neslužben, moguće nudi iskrivljene činjenice, budući da je snimatelj, autor, subjektivno, intuitivno, po nahođenju trenutka birao u što će i kako uperiti objektiv, kao ni to da i starenje, abšisanje materijala iskrivljuje poneko gradivo. Pouzdanost, što je to? Fantazija? Iluzija?
Očeve snimke nalaze se na već razmjerno izlizanoj VHS vrpci, razaznatljivih i čitljivih, no donekle razlivenih boja i kontura, a neobaviješteni smo o tomu gledamo li njegov netaknuto autentičan zapis ili je kći, školovana filmašica, za ovu prigodu njime donekle manipulirala, na što upućuju, primjerice, povremene dvostruke ekspozicije i fotografska zaustavljanja, zamrzavanja slike, sve na zgodnim mjestima. Uz taj film koji nema svoj ton – istrošio se? po očevu sjećanju imao ga je – slušamo kako Karla Crnčević oca ispituje koliko pamti što je snimio. On očito u tom času ne gleda s njom, nego je, bit će, na telefonskoj vezi. Razgovor je neobveznog, opuštenog, lakonskog tona, ćuti se kao da se otac i kći naklono zabavljaju, komuniciraju s dragošću. Posve nepretenciozno, usputno, s vrha glave, otac će početkom opisati svoj pristup: “Snimka počinje prvim kadrom oznake sela Radovčići. Onda se ulazi polako unutra i snima se cijelo selo, dok se ne dođe do naše kuće. I onda polako ulazimo u kuću i snimamo u kući prostorije kako jesu, uništene, i snimamo detalje, naravno, u njima. Znači, imaš krupne kadrove i zumiranja tih detalja.” Tako nekako i jest, a te rečenice jednokratnog filmaša amatera ne bi drukčije zvučale ni iz usta profesionalca ili akademskog pedagoga koji daje osnovne upute kakvom početniku.
Ako se prema (gore) napisanom čini da je “Divlje cvijeće” kakav zagonetno zakučast film koji zahtijeva gledatelja s tri šifrarnika na koljenima, tomu nije tako. Mada nije razbibrižan, gleda se lako i pitko te odiše igralačkim veseljem.
Ton razgovora neviđenih protagonista odiše dražešću, prisnošću, srdačnošću, a slike devastiranog doma bude tugu, gorčinu, jetkost. No uništeno bijaše onda i trag je zasigurno ostao utisnut, ali vremenom se uspjelo prevladati, preboljeti, prežaliti, ponovno osoviti. Sve to nadaje se nenametljivo, suzdržano, implicitno, naprosto sljubljivanjem čimbenika. Među inime i onoga, naoko nevezanoga, na početku filma kad se preko slike putovanja morem, strelicom i mišem na ekranu računala, ispisuju razmišljanja o rastanku i odlasku u daljinu, o čemu zbori i pjesma Nenada Kovačića i Ane Paške na kraju filma. Ukrupnjivanjem kadra digitalno se valovito plavetnilo premeće u nejasan rasterski vizualni šum, usporedan onome crno-bijelo-sivog elektronsko-pikselskog šuma, snijega, na rečenoj VHS vrpci, na početku i na kraju očeva filmskog zapisa. Nepoznato, neizvjesno. Čežnja. I sve i ništa. Trajanje, prolaznost. Katkad prljavo, magleno, mutnosivo, katkad čisto, sunčano, jarkoživo. Lijepo iznenađenje uvijek je moguće, kao što je majku na zgarištu, na kojem je očekivala samo rugobu, grozotu i jad, obradovalo lijepo divlje cvijeće. Intelektualna igra i obiteljska crtica, filmofilsko istraživanje i intimno zezanje, metafilmski prožetak dokumentarnog i eksperimentalnog.
Ako se prema gore napisanom čini da je “Divlje cvijeće” kakav zagonetno zakučast film koji zahtijeva gledatelja s tri šifrarnika na koljenima, tomu nije tako. Mada nije razbibrižan, gleda se lako i pitko te odiše igralačkim veseljem.