Kako maksimalno iskoristiti mogućnosti onih formalnih odlika filmske slike koje je bitno razlikuju od drugih medija, poput rakursa, montaže ili zvuka u offu? Upravo ovo pitanje može se smatrati putokazom Igora Grubića u stvaranju kratkometražnoga dokumentarnog filma “Ingresso animali vivi” (Kreativni sindikat, 2023.), refleksije o perspektivi životinje u svijetu koji čovjek stvara i organizira prema svojoj mjeri. Promatran u kontekstu Grubićeva društveno-angažiranog umjetničkog djelovanja od kasnih 1990-ih naovamo, “Ingresso animali vivi” odražava autorovu postojanu sklonost pitanjima postanka, mijena i upražnjavanja (dominantnih) društvenih vrijednosti. Konkretnije, autor se nadovezuje na svoju seriju fotografija (“Do Animals…?”, 2017.) bivših klaonica na sjeveru Italije, koje je izložio na reklamnim plakatima diljem talijanskih gradova, dodajući im tekst pitanja poput, u prijevodu s engleskog, “Znaju li životinje da su proizvodi?” ili “Sanjaju li životinje o slobodi?”. Čovjekova odgovornost za svijet oko sebe, pokazuje se, njegova je stalna preokupacija.
Autor ovim filmom ponavlja postupak ranije istražen u filmu “Kako se kalio čelik” (Kreativni sindikat, 2018.). Kombinirajući animirane s dokumentarističkim dionicama, međutim, Grubić u svom novom filmu uvodi perspektivu životinje. Eksperimentalna kombinacija statičnih prizora noćnog ambijenta prazne klaonice i kompjuterske simulacije brze šetnje njenim arhitektonskim jedinicama, svojevrsna je studija užasa koji su ondje mogle doživjeti životinje namijenjene ljudskoj prehrani. Sam naslov filma – “Ingresso animali vivi” – zapravo je natpis koji na talijanskom označava ulaz živih životinja, čime započinje proces njihove obrade.
Animacija Marka Meštrovića omogućuje poimanje kompleksa klaonice s tehničke, konstrukcijske strane, a njome se inicijalno i ulijeće u sami industrijski pogon, u trenutku dok bijela točka posred kadra energično izraste u prikaz zdanja u geometrijskoj perspektivi. Izvedene u visokom kontrastu tipičnom za termovizijske kamere ili računalne programe za arhitektonsko projektiranje, te dionice dodatno kompliciraju neidentificirani šumovi i simulacija kretanja nekarakteristična za čovjeka – ali ni za životinju. Upravo animacija Grubiću omogućuje neprikosnoveno nehuman pogled, onaj stroja. Ta hladna dekonstrukcijska logika očituje se i u shematskim prikazima kostura četveronožnih životinja u prostoru. Za očekivati je da se radi o kozama ili kravama, ali ovi simulirani prikazi daju misliti o teoretski mogućem nasilju usmjerenom i prema vrstama koje čovjek tradicionalno doživljava kao kućne ljubimce.
Rijedak kadar koji odgovara perspektivi čovjeka tek je onaj snimljen u ravnini metalnih kuka namijenjenih vješanju odranih životinja.
Očište kamere Bojana Mrđenovića u dokumentarističkim prizorima uglavnom je nisko za ljudske pojmove, ponovno sugerirajući doživljaj svijeta netipičan za čovjeka. Međutim, za razliku od distanciranosti koju nameće animacija, Mrđenovićeva kamera poziva na identifikaciju sa živim bićem, psom koji se ondje nevino zatiče. Pseća pojava otvara pripovjednu dimenziju filma, a njegovo očekivanje da će nekoga zateći i da će se nešto dogoditi, postaje i gledateljevo. Rijedak kadar koji odgovara perspektivi čovjeka tek je onaj snimljen u ravnini metalnih kuka namijenjenih vješanju odranih životinja.
Premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a u Hrvatskoj u sklopu Festivala mediteranskog filma Split te Tabor Film Festivala, “Ingresso animali vivi” predstavlja vrijedan doprinos kritici ljudskog iskorištavanja drugih vrsta. Uz svu brutalnost u iznošenju, najstrašniji je učinak onoga neviđenog, naslućenog, i ta snaga aluzije najjači je aspekt Grubićeve režije.