Dobrodošli u Riotsville! Gradić kakvih u SAD-u ima doslovce na svakom koraku. Ili ipak nema? Jednokatnice u jarkim bojama, trgovine, “Joe’s Place” – valjda lokalni kafić, prašnjava ledina raspolovljena jedinom asfaltiranom prometnicom, prevrnuti auto, helikopter koji u niskom letu nadlijeće kordone policajaca u punoj ratnoj spremi… Čekajte, pa ovdje nešto opako ne štima! I ne štima, jer je u pitanju izmišljeni, holivudski grad, stvoren potkraj 1960-ih isključivo za uvježbavanje vojske i policije kako bi što učinkovitije odgovorili i (nasiljem) suzbili rastuće prosvjede diljem zemlje, uglavnom Afroamerikanaca željnih društvenih i životnih promjena. Američka redateljica Sierra Pettengill u svom čistokrvnom arhivskom dokumentarcu tka – ili to pokušava – širu sliku koja povezuje rađanje militarizacije američke policije s represijom crnačke populacije, čije posljedice sežu i do današnjih dana. Film je prošle godine igrao na ZagrebDoxu u programu “Stanje stvari”, a sama je autorica već otprije poznata po vlastitom arhivskom doku-opusu (“The Rifleman”, “The Reagan Show”), te kao arhivska istraživačica za brojne ostale filmske stvaraoce, poput Jima Jarmuscha i Roberta Greena (“Gimme Danger”, “Kate Plays Christine”). Prije točno deset godina bila je i producentica uspješnice Zacha Heinzerlinga, “Slatkica i boksač” (2013).
“Tog ljeta ljudi su se osvetili gradovima koji su ih držali zatočenima, kao odgovor za povijest ograničavanja i prijezira”, govori nam naratorski glas glumice Charlene Modeste po tekstu pisca Tobija Hasletta. Ljeto u pitanju moglo je biti bilo koje potkraj 1960-ih – 1966., 1967., 1968…; svejedno, jer je ljudima u osvit društvenih promjena na čelu s Martinom Lutherom Kingom, jednostavno prekipjelo. Na ulice Chicaga, Newarka, Detroita i stotinu drugih američkih gradova iz korita se izlila rijeka desetina i stotina tisuća gnjevnih i ugnjetavanih, obespravljenih pojedinaca, u još itekako rasno segregiranom društvu koje je svoje crne sunarodnjake tretiralo kao građane drugog reda. Nasilje i uništena imovina kao uobičajen inventar sličnih okupljanja naroda kojima je dogorjelo ispod noktiju; reakcija s druge strane barikada umjesto širokih društvenih reformi, jačanje represivnog aparata, zašto ne i brušenje u posve izgrađenim maketama gradova – Riotsvilleima. Zašto ne i unutar vojne baze nazvane po konfederacijskom generalu i KKK-ovcu. Ima smisla.
“Riotsville, U.S.A.” korektno uparuje bogatu arhivu s poetskom naracijom Charlene Modeste te povremenim kontekstualizirajućim natpisima na ekranu.
Lyndon Johnson je 1967. godine osnovao 11-člano “Kernerovo povjerenstvo” (Kerner Commision), sa zadatkom dokučivanja razloga prosvjeda. Rezultati su bili predvidljivi – umjesto raširene teorije o unutarnjim neprijateljima, povjerenstvo je došlo do zaključka o društvenom slomu kojeg je po njihovom mišljenju odmah trebalo ublažiti/obrnuti povećanjem sredstava za socijalne programe. Alternativni prijedlog br. 2 ticao se financiranja drugačijeg rješenja problema, mnogo nasilnije prirode, dakako. Izabran je drugi.
“Riotsville, U.S.A.” zadovoljavajuće uparuje bogatu arhivu – uključujući debatu na pokojnom javnom PBL-u, preteči PBS-a, koji je među rijetkima davao stvarni prostor Afroamerikancima i njihovim problemima – s poetskom naracijom Charlene Modeste te povremenim kontekstualizirajućim natpisima na ekranu. Zanimljivo je provučen i tadašnji javni medijski diskurs (“large militant demonstrations”), kao i humoristična vinjeta američkih kućanica koje se naoružavaju i vježbaju pucati uslijed rastućih nasilnih prosvjeda. Svejedno, autorica Sierra Pettengill umjesto dublje kontekstualizacije tema koje kao u bejzbolu, fragmentarno dotiče svaku od baza, radije bira pseudofilozofski stav, nejasnog smjera i upitnih povezničkih niti, koji nekog novog ili neupućenog promatrača ni izbliza neće orijentirati kroz kompleksan društveni krajolik Sjedinjenih Država sredinom i krajem 1960-ih. Dokumentarac američke redateljice ne donosi naročite novosti vezane za otprije poznatu problematiku rasne nejednakosti, getoiziranosti Afroamerikanaca i praktički legaliziranu policijsku brutalnost; njihova geneza nije dovoljno detaljno istražena, a ni sam stilsko-estetski odmak na tragu esejističkog filma, ostavljen u 4:3 okviru originalnih snimki, ne spašava izgubljenu misiju dokučivanja istinske autorske poante.