Unutar selekcije ZagrebDoxa svake se godine nađe i poneki film koji odolijeva konvencionalnom tumačenju, koji više nalikuje na eksperiment nego na klasični dokumentarni film. Ove godine to je “Iz pozadine” / “Hardly Working” (2022), film austrijskog umjetničkog kolektiva Total Refusal. Osnovani 2018., u kratkom su vremenu stekli međunarodnu reputaciju britkih i dovitljivih ideoloških kritičara popularne kulture. Sami za sebe kažu da su “pseudomarksistička gerila”, a izričaj su pronašli intervencijama unutar digitalnog prostora. Konkretnije – rade kratke filmove koristeći snimke iz virtualnih svjetova videoigara, obično tako da im u potpunosti izvrnu originalnu namjenu i time ih, često uz dozu humora, podvrgnu kritici kapitalizma. Stilski su se etablirali još 2020. filmom “How to Disappear”, gdje su se bavili pitanjem može li se u igri “Battlefield V”, hiperrealističnoj pucačini iz prvog lica, počiniti akt dezerterstva. Odgovor na to apsurdno pitanje bio je – ne, jer ako bi igrač pokušao napustiti bojno bolje, nevidljivi strijelac bi ga automatski kaznio smrću. Miješajući komični efekt s narativnim raspredanjem o dezertiranju kroz ljudsku povijest, stvorili su ne samo konciznu disertaciju o igranju rata, već i istinski antiratni film.
U sličnom tonu nastavili su s “Iz pozadine”, zasluživši pozitivne reakcije na nekoliko festivalskih lokacija. Teško je točno govoriti o njegovoj vrsti ili (pod)žanru – moglo bi ga se nazvati meta-dokumentarcem, filmom-esejom, ili jednostavno machinimom – umjetničkom formom koja upotrebom scena iz kompjuterski generiranih prostora, najčešće videoigara, nastoji stvoriti neku vrstu narativno vođenog filmskog iskustva. Ipak, vjerojatno će mu se najveća počast odati ako ga se nazove etnografskim istraživanjem. Film se, naime, bavi detaljnom analizom života pozadinskih likova unutar igre “Red Dead Redemption 2”, open-world akcijske avanture iz 2018. godine. Budžetom jedna od najskupljih igara svih vremena, doživjela je unisone pohvale kako od kritike, tako i od strane igrača. Radnjom je smještena na Divlji zapad devetnaestog stoljeća, a igrač je slobodan neometano se kretati po mapi gigantske veličine, unutar koje su game developeri umetnuli preko tisuću različitih pozadinskih likova. NPC-ji, odnosno Non Playable Characters, imaju za cilj pojačati dojam stvarnosti koju igra simulira, iako su ustvari samo umjetne kartonske figure s nekoliko trivijalnih funkcija.
Iako nije predviđeno da im igrač pridaje ikakvu veću pozornost, “Iz pozadine” radi upravo suprotno. S iscrpnom detaljnošću prati dnevne aktivnosti četiri lika – stolara, pralje, konjušara i čistačice ulice. Sve počinje sa stolarom čija je zadaća odlaziti na dok i zabijati čavle u olabavljene podne daske. Doznajemo da u jedanaestosatnom radnom vremenu zabije 120 čavala, a u tom procesu svakoga dana susreće se s istim glitchevima, odnosno pogreškama unutar programskog koda. Sljedeći promatrani NPC je je siromašna pralja koja s velikom upornošću riba odjeću na dasci, bez znakova umora ili fizičkih posljedica uzrokovanih neprekidnim klečanjem. Konjušarev posao je nositi bale, cijepati drva ili puniti kante s vodom (koje su zapravo uvijek pune). Čistačica ulice cijeloga dana stoji na istome mjestu pokušavajući pomesti prašinu s poda, iako nažalost u tome nikada ne uspijeva. Sve aktivnosti likova ponavljaju se u repetitivnoj petlji, a autori zaključuju kako su životi NPC-jeva savršena analogija života radnika unutar kapitalizma.
Možda životi NPC-ja unutar “Red Dead Redemptiona 2” i nisu savršena analogija kapitalizma, ali barem je gledanje “Iz pozadine” blisko jednom drugom osjećaju – onome uživljenosti i uzbuđenja koje pruža dobra videoigra.
Baš kao i radnici unutar kapitalizma, NPC-ji su zarobljeni u rutini svakodnevnog života, a paradoks je da time samo učvršćuju status quo. Njihovi beskorisni poslovi ne pružaju nikakav društveni benefit, ali ipak moraju postojati jer su potrebni eksploatatorima kako bi zadržali trenutni društveni ustroj. Kao nagradu za prodaju svome poslodavcu, radnik dobiva jedino obećanje o izobilju koje će donijeti budućnost. Baš kao NPC, radnik živi u vječnom stanju iluzije jer kapitalizam je lažna utopija, kapitalizam nema dostižnog cilja.
Točka u kojoj autori nastoje poentirati i priči dati ironični efekt nije prikaz trenutaka rada, već prikaz trenutaka kada NPC-ji ne obavljaju zadane dužnosti. Primjerice, dok likovi sanjivo gledaju u daljinu, narativni glas pita se razmišljaju li, baš kao ljudi, o nekoj ljepšoj budućnosti. Bilo da se radi višesatnom pušenju cigarete, večernjem odlasku u bar ili besposlenom stajanju na trijemu zbog iznenadnog pljuska, autori u takvim scenama protagoniste filma pretvaraju u revolucionare, u buntovnike koji se opiru kapitalistima. Budući da su imovina poslodavca, oni tada ne samo da potkopavaju postojeći poredak, već su aktivni sudionici u zločinu. Oni oštećuju poslodavce tako što im kradu vrijeme.
Ne može se reći da su sve teze iznesene u filmu uvijek uvjerljivo potkrijepljene prikazanim materijalom, a ponekad se čini da autori pomalo razvlače argumente kako bi ih lakše uklopili u priču. Može se pretpostaviti da je glitchiranje ili prividno dangubljenje NPC-ja, često samo posljedica nemogućnosti developera da se maksimalno posvete svakom imaginarnom liku, odnosno posljedica nedostatka vremena, pogotovo uzevši u obzir sveprisutni prekovremeni rad svojstven gaming industriji. Usprkos tome, “Iz pozadine” se punih dvadeset minuta gleda sa zanimanjem, atmosfera nikada ne postaje dosadna ili zamorna. Sitni nedostaci teško se mogu uzeti za zlo, jer je jasno da Total Refusalu nije cilj egzaktnost. Možda životi NPC-ja unutar “Red Dead Redemptiona 2” i nisu savršena analogija kapitalizma, ali barem je gledanje “Iz pozadine” blisko jednom drugom osjećaju – onome uživljenosti i uzbuđenja koje pruža dobra videoigra. U svakom slučaju, radi se o hvalevrijednom i kreativnom uratku, koji će svojim stilom i pristupom zasigurno biti osvježenje u moru dokumentaraca konvencionalnijeg tipa.
