Ako nas već neko vrijeme pratite, onda znate da posebnu, zapravo najveću pozornost portal Dokumentarni.net posvećuje hrvatskim dokumentaristima i njihovim filmskim ostvarenjima. Nije drugačiji slučaj ni 19. ZagrebDox, s kojeg ćemo – kroz recenzije i intervjue – u prvom redu popratiti domaće autore, a za ostalo – što ostane vremena. Jedna od takvih je i Melita Vrsaljko (Zadar, 1993.), koja na najveći hrvatski doku-festival dolazi sa svojim debitantskim uratkom “Knin – Zadar” (Dinaridi Film, 2023.). Petnaestominutni kratkiš kroz opservacijske kadrove prati svakodnevicu autoričinog oca Zvonka, prometnika vlakova na postaji Benkovac, dijela gotovo ugašene i puste željezničke linije Knin – Zadar, kojom isti više uopće ne prometuju.
Melitin je profesionalni put obilježilo uglavnom novinarstvo (Forum.tm, RTL, Al Jazeera), a trenutno radi na Faktografu. Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2018., krenula je, govori, razmišljati o pričama koje ju diraju na drugačiji način, a koje se ne mogu ispričati kroz novinarstvo. U to doba počela je raditi za Al Jazeeru, kada se bude njeni interesi za odlascima na teren, razgovore s ljudima i snimanje.
Kako je odrasla u Benkovcu, a i danas s tog područja odrađuje svoj novinarski posao za Faktograf, oduvijek ju je inspirirala prostorna cjelina zadarskog zaleđa, odnosno Ravnih kotara i Bukovice. Ne čudi stoga previše ni bliska tema njenog prvog filma “Knin – Zadar” kojeg je napravila, govori nam, bez nekog prevelikog iskustva u filmskoj industriji. Neformalno se obrazovala na nekoliko filmskih radionica, čitala je knjige Ante Peterlića, literaturu o kameri… Novinarstvo joj je, govori, oduzimalo previše vremena za pravi zaron u filmsko obrazovanje, a i dalje se vidi u novinarskoj profesiji u kojoj se barem u ovom trenutku želi najviše ostvariti.
“Knin – Zadar” je Vaš prvi filmski uradak – kako se razvijala cijela pozadinska priča iza njegove izrade?
“Ideja za film pojavila se nakon što sam jedno jutro otišla s ocem na posao u Kistanje. Iako Zvonko radi u Benkovcu, nekad odradi jednu smjenu na nekoj drugoj postaji. Stanica u Kistanjama me inspirirala vizualno, kao i cijeli taj kraj. Osjećala sam i kako otac nosi neku tugu u sebi zbog trenutne situacije u kojoj je ta pruga, stoga je jedan dio mene naprosto htio učiniti nešto zabavno s njim prije nego ode u mirovinu, da ima po čemu pamtiti svoje zadnje godine na toj postaji. Uostalom, neku tugu oko te propasti osjećala sam i sama, budući da sam vlakom putovala u srednju školu u Zadar i da sam dio djetinjstva provela na benkovačkoj postaji. Tih dana radila sam na Al Jazeeri i na poslu se upoznala s snimateljem Juricom Markovićem kojem sam ispričala svoju ideju. Pristao je otići sa mnom u Dalmaciju kako bi vidjeli što tamo ima, a prvom snimanju pridružio se i asistent Roko Birimiša. Output tog snimanja bio je materijal kojeg smo potom pokazali i Martinu Semenčiću i producentskoj kući Dinaridi. Najveći izazov bio je upravo pronaći producenta koji bi najviše odgovarao senzibilitetu ovog filma, ali i mene same. Na tom putu mi se nudilo nekoliko ljudi, među kojima i uistinu divnih, dok su neki doživjeli udarac na ego jer sam ih kao netko bez imalo iskustva u filmskoj industriji odbila. Iskreno, mislila sam da nema većih ego tripera od ljudi u televizijskom novinarstvu. Nakon ovog iskustva mogu reći da takvi ljudi nisu rijetkost i u filmskoj industriji.”
HAVC Vam je 2020. godine za ovaj film dodijelio sredstva za proizvodnju. Što se u međuvremenu promijenilo između inicijalnog papirnatog slova i konačne klape? Dokumentarac je snimljen opservacijski, s jako malo dijaloga; kao da je mala šteta što Vaš simpatičan, filmičan i humorističan otac Zvonko nije dobio veću, govorniju ulogu…
“Verzija se dosta razlikuje od one prvotno zamišljene i više je čimbenika utjecalo na to. Jedno je vrijeme umjesto vlaka putnike vozio bus, međutim, i on je ukinut. U tom razdoblju sustigla nas je pandemija zbog čega gotovo godinu dana nismo snimili ništa. Bili smo rastrgani između epidemioloških mjera i svojih drugih obveza. Moj je novinarski raspored bio kaotičan, a raspored suradnika na filmu, mahom freelancera, još kaotičniji. Film je u startu bio zamišljen opservacijski, ali u jednom trenu smo krenuli eksperimentirati i s drukčijim formama. Kada bih vikendom znala ići iz Zagreba u Dalmaciju, ponijela bih snimač zvuka i mikrofon te snimala razgovore s ocem. Iz tih je trenutaka proizašlo dosta dobrih stvari, jakih Zvonkovih rečenica. Ipak, nekako sam na kraju ipak odlučila ne iskoristiti ih u filmu. Razloga je više. Zvonko jest, kako kažete, i simpatičan i filmičan i humorističan, međutim, na neki način sam se htjela i distancirati od njega kao oca. U nekoj široj perspektivi ovaj film nije bio film o njemu. Zvonkova je sudbina sudbina mnogih u Hrvatskoj. Zanimljiva mi je bila ta ideja da o njemu zapravo ne možemo saznati ništa previše, ali možemo osjetiti kako mu je na toj postaji. A to mi je bio i glavni cilj – prenijeti emociju i atmosferu.”
Koje su obveze usamljenih šefova postaja na ovakvim pustim mjestima? I u kakvom je stanju danas trasa Knin – Zadar, za koju ste na odjavnoj špici apostrofirali kako istom od 2014. godine ne prometuje putnički promet?
“Zvonko nije šef postaje, već samo prometnik vlakova, iako, naravno, ima svoje nadređene. Obveza prometnika vlakova jest ta da regulira promet, ulazak i izlazak vlakova kroz kolodvor. ‘Ajmo reći da ti prometnici služe kao neka vrsta servisa. Njima svakako ne ide na dušu to što nikakvog prijevoza tom prugom nema. Putničkog vlaka nema od 2014. godine, a sve do unazad godinu dana nekoliko puta godišnje prošao bi teretni vlak. Kako saznajem od ljudi na terenu, nema više ni njega. Nema ni autobusa koji je jedno vrijeme mijenjao vlak. Nema više ničega, osim vozila i ljudi HŽ-a koji održavaju prugu. Danas pak, u vrijeme kada se u drugim, razvijenijim europskim državama, ulaže u željeznički prijevoz, pruga Knin – Zadar ostaje i dalje uspavana, čekajući neko pametnije vrijeme i ljude. Ona je vapaj, krik propuštene prilike i izraz besmislenih politika, ali i podsjetnik na perspektivu koju je ovaj kraj jednom imao, a koja je danas potpuno nejasna.”
Koliko ste duboko istraživali današnje stanje hrvatskih željeznica i općenito mreže pruga u Hrvatskoj? Sudbinu Vaše trase doživljavaju i brojne druge u Hrvatskoj…
“Kada je riječ o nekakvom povijesnom razvoju željeznice na ovim prostorima, zanimljivo mi je bilo proučavati priručnik ‘Naše željeznice’ Instituta za političku ekologiju. Dio tog istraživanja odnosio se i na kopanje po starim novinskim člancima i filmskoj arhivi. Tijekom te faze otkrili smo sjajne video-materijale i neke dokumentarne filmove iz 60-ih i 70-ih u kojima je prikazana pruga Knin – Zadar. Poznati zadarski fotograf Ante Brkan izradio je seriju fenomenalnih fotografija izgradnje pruge koje nikad prije nisam vidjela. Nadalje, pričala sam s brojnim zaposlenicima HŽ-a, sadašnjim i bivšim. Jedan od njih, Vladimir Arbanas, dao nam je i mnoštvo starih fotografija pruge i postaja na toj ruti. Iz svog tog materijala može se zaključiti kako je pruga Knin – Zadar jedan od najvećih infrastrukturnih projekata ovog podneblja; na izgradnji tih 94 kilometara kroz radne akcije sudjelovali su i mještani Bukovice i Ravnih kotara. Ona je ruralnom stanovništvu u zaleđu otvorila mogućnost putovanja i zapošljavanja u gradu. Međutim, zanimljivo je kako je propast ove pruge na neki način počela vrlo brzo nakon izgradnje – kada je puštena u promet, krenuo je i proces racionalizacije željezničkog sustava. Krajem 60-ih i u 70-ima ukidaju se neke lokalne i nerentabilne linije, poput Split-Sinj i Zagreb-Samobor. Nije tako bilo samo u SFRJ, nego u većini zemalja Zapadne Europe. Međutim, u tim je zemljama proces racionalizacije bio popraćen modernizacijom preostalih pruga, elektrifikacijom itd., što se kod nas pak nije dogodilo. Neki autori ističu da je upravo taj period početak današnje zaostalosti pruga u Hrvatskoj. U tom kontekstu, zanimljiva mi je ta simbolika istovremenog početka i kraja.”
Montažer dokumentarca “Knin – Zadar” je nažalost nedavno preminuli Martin Semenčić. Kako je izgledala vaša međusobna suradnja?
“Film je dovršen u pregolemoj tuzi zbog Martinove smrti i u vrlo kratkom vremenu morali smo skupiti snage i nastaviti sa svime. I dalje je sve ovo dosta teško. Teško mi je govoriti o ovom filmu, teško je radovati se premijeri, teško je tipkati ove rečenice. Montiranje s Martinom nikad nije bilo dosadno i našu suradnju pamtit ću prije svega po dugim razgovorima. Bilo je dana kada bih došla da nešto radimo, ali se zapravo ne bismo ni približili kompjuteru. Sjedili bi na stepenicama ispred studija i jednostavno pričali o svemu: vlakovima, odrastanjima, putovanjima, planovima, nekim strahovima, željama. Martin kao da je morao prvo saznati neke bitne stvari o autoru, ogoliti mu dušu kako bi je nježno iščupao i tako utkao u film. Upravo ga je takav pristup, po meni i u mom slučaju, činio umjetnikom. Bilo je trenutaka kada je ta suradnja znala biti i teška, ali na sve sam gledala kao nekakav normalan proces. Martin i ja slagali smo se u ideji da film treba biti poetična razglednica iz Ravnih kotara, s motivima nekadašnje snage a današnje propasti, da vizualno i zvukom bude upečatljiv i da gledatelja odnese na tu benkovačku stanicu. Dosta njegovih inputa sam odbila, ali jedan dio ipak jesam prihvatila. Na kraju smo zajedno došli do nečeg na što smo oboje bili ponosni.”