Problemi sa svjesnim uništavanjem Amazonske prašume nisu od jučer, no recentne snimke iz nekoliko posljednjih godina sugeriraju koliko su stvari zapravo izmaknule kontroli. Tako je, primjerice, u kolovozu prošle godine registrirano više od tri tisuće požara, najviše od 2007. i jednako notorne 2019. godine, odgovorne za “Dan požara” kako su ga nazvali brazilski poljoprivrednici, koji su planski zapalili prašumu u sjevernoj državi Para kako bi stvorili prostor za obradive površine. Nije od jučer, pa čak ni od prekjučer, jer podaci o uništavanju Zemljinih pluća govore o oko petnaest posto izgubljene prašume u posljednjih četrdesetak godina, bilo kroz krčenje ili namjerno izazvane požare stočara i poljoprivrednika uz često (više ili manje) prešutno odobravanje brazilskih vlasti, naročito nakon dolaska Jaira Bolsonara na čelo države, 2019. godine. U cijeloj ovoj mučnoj priči u kojoj svakodnevno stradavaju tamošnja flora i fauna, a Zemlja gubi saveznika protiv klimatskih promjena i potencijalnog povećanja globalne temperature, autohtoni stanovnici prašume bili su uglavnom pošteđeni destruktivnog djelovanja razvijene civilizacije. Amazonskim Indijancima tako pripada oko trećina cjelokupne prašume, a do 2015. godine samo ili samo osam posto njihovog teritorija zahvaćeno je krčenjem. Kako se upadi na vjekovna mjesta autohtonog stanovništva povećavaju, još veću opasnost predstavlja potencijalna zaraza raznim (za njih smrtonosnih) bolestima, uzevši u obzir na izoliranost od modernog svijeta i sveopću necijepljenost.
Tu negdje započinje debitantski dugometražni (dokumentarni) film “Teritorij” / “The Territory” (2022) američkog redatelja Alexa Pritza, kojeg je odmah nakon prošlogodišnje svjetske premijere na Sundanceu zakapario National Geographic. Nimalo neočekivano, rekli bismo, gledajući isključivo iz tematskog rakursa – u manje od sat i pol trajanja dokumentarca pratimo pripadnike autohtonog naroda Uru-eu-wau-wau na čelu s mladim, jedva punoljetnim Bitatéom, te brazilsku aktivisticu Neidinhu Bandeiru, kako se bore protiv najezde neželjenih poljoprivrednih pridošlica, paralelno kroz video-snimke i fotografije pokušavajući javnost senzibilizirati za svoje probleme koje prijete uništavanjem zajednice od tek dvjestotinjak članova. Dok Bitatéa i njegove najbliže gledamo kako uživaju u netaknutoj prirodi Amazone, malo kasnije i u seoskoj idili s pristojnom papigom koja strpljivo čeka svoj komad kruha, svjesni smo da ista ne može dugo potrajati. Jedan uzlet dronom kasnije, jasno nam je i zašto. Okomita i posve očito ljudskom rukom odrezana teritorijalna okomita crta, razdvaja pak ovaj mali raj i gotovo pustinjski-žuto, od svakog zelenila pošteđeno područje koje su silom prisvojili brazilski poljoprivrednici. Teritorij Uru-eu-wau-waua posljednja je zelena oaza ovog dijela Amazonske prašume, poput izoliranog otoka stiješnjena između bujajućih i ilegalnih poljoprivrednih posjeda. Recept agresivnih doseljenika, doznajemo u filmu, odvija se po dobro uhodanoj špranci – paljenjem i krčenjem prašume u posjed zemlje dolaze navodno siromašni seljaci, koje financiraju bogati zemljoposjednici sa svojom računicom. “Samo Bog nas može kontrolirati”, govori jedan od agresivnijih kolonizatora, svjesno pozirajući za kameru jer zakon za njega i slične njemu u ovom slučaju jednostavno – ne vrijedi. “Ionako imaju previše zemlje”, uzvratit će drugi, ciljajući naravno na tamošnje Indijance. Ekologiju, zakon i etiku ‘ko šiša ‘jel, bitna je vlastita guzica. Poznato i s naših ziđat’ se mora zemljopisnih paralela…
“Teritorij” svakako širu javnost – National Geographic je ogromna platforma – senzibilizira za probleme nestajanja Amazonske prašume i svih ostalih problema koje isto nosi sa sobom, i to možemo smatrati najvećom kvalitetom filma.
Pritz je s Uru-eu-wau-wauima proveo tri godine (2018. – 2021.), a svaki od osam posjeta Brazilu potrajao je od tri tjedna do tri mjeseca. Razdoblje koje je obilježio početak Bolsonarovog mandata, ubitačnog po Indijance iz Amazonske prašume, ali i pandemija COVID-a, posebno opasna za pripadnike plemena koji su rijetko ili čak nikad nisu bili u kontaktu sa zapadnim čovjekom. Osjeti li se ova dugogodišnja posvećenost temi i u konačnoj verziji filma? “Teritorij” svakako širu javnost – National Geographic je ogromna platforma – senzibilizira za probleme nestajanja Amazonske prašume i svih ostalih problema koje isto nosi sa sobom, i to možemo smatrati najvećom kvalitetom filma; ne odmaže ni uvrštenje na prednominacijski popis ovogodišnjih Oscara. Način na koji to čini je, dakako, drugi par rukava. Američki dokumentarist, doduše, daje šansu objema stranama (Sergio kao vođa polulegitimnog udruženja poljoprivrednika) ispričati svoju stranu priče, ali isto radi posve plošno, monotono, pa i gotovo nezainteresirano za prodor ispod membrane fejsbukovskog klikni za spas xy aktivizma, čiji učinak će izblijedjeti odmah nakon gledanja dokumentarca. Jasno je, dakako, kome u konačnici odlaze redateljeve simpatije; nejasno s druge strane ostaje popriličan manjak raskošnijih, dinamičnijih i raznovrsnijih snimki, u kombinaciji s korektnim, ali uglavnom hladnim odnosom protagonista prema autoru gdje je propuštena nevjerojatna prilika upoznati običaje i razmišljanja iznimno zatvorenih zajednica poput ove amazonske.
