Američka dokumentaristica Laura Poitras već je bila – tu. Prednominacija, nominacija, pa Oscar 2015. s “Citzenfourom” (2014). Prvi se pamte, uvijek se pamte. Osam godina nakon svog prvog Zlatnog kipića, Poitras bi, lako je moguće, mogla i do drugog; film je, treba i to naglasiti, prošle godine osvojio i Zlatnog lava u Veneciji. Edward Snowden i njegova pripadajuća filmska priča svakako su obilježili dosadašnju karijeru Poitrasove, no generalna aura oko “All the Beauty and the Bloodshed” (2022) nesumnjivo je osobnija i intimnija od oskarovski potvrđene ispovijesti “C4”-a. Koliko je do same hermetične teme koja ne pruža previše prostora za improvizaciju, a koliko do jednako takvog protagonista optuženog za odavanje državnih tajni – dalo bi se, naravno, razgovarati. Bilo kako bilo, “All the Beauty and the Bloodshed” je u ovom oskarovskom kontekstu sasvim drugačiji film, gdje Poitras rastvara osobnu, profesionalnu i aktivističku prošlost Nan Goldin, poznate američke fotografkinje i aktivistice, koja je svojim višedesetljetnim djelovanjem pomogla senzibilizirati javnost za probleme LGBT zajednice, osoba zaraženih HIV-om te posljednje, kao centralna tema dokumentarca, opiodne epidemije u SAD-u koja je uzrokovala smrt više od 500 tisuća ljudi.
Da bi uopće došla u poziciji pomoći drugima, Goldin je najprije morala isto napraviti – sebi; osvijestiti i pomiriti se s demonima prošlosti koji bi mentalno labilnije pojedince natjerali i na samoubojstvo, poput njene voljene i par godina starije sestre Barbare koja je okončala život pod tračnicama. Kombinacija nezrelog društva (homoseksulanost kao tabu tema šezdesetih, a kamoli tinejdžersko samoubojstvo) i emocionalno nezrelih roditelja (prije svega okrutna majka koja ju je dala zatvoriti) isporučila je mladu djevojku u mentalnu ustanovu, a u konačnici i u hladni zagrljaj zagrobnog ništavila. Goldin je, govori, kasnije ipak uspjela uspostaviti topli prijateljski krug koji ju je možda spasio od iste sudbine, no Barbara nije imala nikog kome bi povjerila vlastite želje i strahove.
Poitras daje fascinantan portret jednog neapologetskog postojanja, turbulentnog društvenog poretka sedamdesetih i osamdesetih te priču o jednom običnom fotoaparatu koji je djevojčici iz uštogljenog bostonskog predgrađa napokon dao – glas.
Ni naša glavna protagonistica nije imala naročito normalan život, jer ju je obitelj – bojeći se sestrinog scenarija – već sa četrnaest godina prepustila udomiteljskim obiteljima, a kasnije je radila svakakve poslove kako bi preživjela, uključujući prostituciju u punoljetnim godinama. Pa ipak, stvari se za Goldin mijenjaju nabolje ulaskom baš u punoljetnost, pogotovo nakon upoznavanja Davida Armstronga, androgenog najboljeg prijatelja koji joj širom otvara vrata njujorške (queer) umjetničke underground scene, prepune najrazličitijih likova čiju je svakodnevicu, baš kao i vlastitu, fotografirala bez ikakvih filtera i ustezanja, u svoj punoći njihove prirodne ljepote. Goldin, dakako, ne bježi od svojeg dijela prošlosti korištenja opijata i uživanja ultimativnih seksualnih sloboda, a upravo će joj ovisnost o OxyContinu, propisanog za ublažavanje boli nakon operacije, poslužiti kao dobra osobno-aktivistička baza za rušenje obitelji Sackler, vlasnika farmaceutske tvrtke Purdue, odgovorne za proizvodnju spornog i često smrtonosnog lijeka s iznimno adiktivnim djelovanjem.
Poitras u “All the Beauty and the Bloodshed” ne koristi talking headse, opredjeljujući se radije za intimniji pristup – voice-over naracije svoje protagonistice, rezane iz njihovih višesatnih audio-intervjua snimanih kroz godinu i pol vremena. Sve ovo filmu daje topliji ton, osjećaj da se umjetnica u fokusu obraća svakom svom pojedinačnom gledatelju. Bilo da gledamo pojedinačne umjetničke fotografije Nan Goldin, one ukoričene u antologijsku monografiju “The Ballad of Sexual Dependency”, aktivizam kroz udruženje “Prescription Addiction Intervention Now” (“P.A.I.N.”) ili aktualne kadrove okupacije umjetničkih galerija kako bi iste zbacile zmijsku kožu prljavog novca Sacklerovih, Poitras daje fascinantan (iako montažerski mrvicu prevelikodušan) portret neapologetskog postojanja, turbulentnog društvenog poretka sedamdesetih i osamdesetih (veliki otpori prema ženskim umjetnicama općenito, nevjerojatno jezivo razdoblje razbuktavanja AIDS-a…) te priču o jednom običnom fotoaparatu koji je djevojčici iz uštogljenog bostonskog predgrađa napokon dao – glas.
