Permanentno stanje napetosti na Bliskom Istoku, a posebno uloga Izraela u tretmanu, kako okupiranog stanovništva, tako i vlastitog u vječnom trvenju između nacionalističke indoktrinacije i mogućnosti samosvojnog razvoja, rezultiralo je između ostalog nizom dokumentaraca koji često autorefleksivno propituju svoj domet. Unutar te perspektive, uloga filmaša otvara pitanja o autorskoj odgovornosti i etičnosti preuzimanja tuđih priča, odnosno razotkriva činjenicu neravnopravnosti kao preduvjeta angažiranog djelovanja. Ponekad progovaranje u ime drugog implicira njegovu nemoć u preuzimanju inicijative, ali i daljnju viktimizaciju. Svi se ti aspekti prelamaju u filmovima Avija Mograbija, izraelskog filmaša koji je povodom premijere najnovijeg filma “Prve 54 godine: Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” / “The First 54 Years: An Abbreviated Manual for Military Occupation” (2021), 30. studenog gostovao u Dokukinu KIC. Mograbi na temelju svjedočanstava izraelskih vojnika propituje normalizaciju sustavnog narušavanja ljudskih prava u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, odnosno instrumentalizaciju izraelskog stanovništva u desetljećima dugoj zlostavljačkoj praksi. Ciničnim obrtanjem službenog diskursa, redatelj se preobražava u mefistovsku figuru, ne bi li gledatelju dao precizne upute za uporabu tehnika okupacije.
Sličnu ulogu, kora koji evocira grčku tragediju, Mograbi preuzima u filmu “Z32” (2008), čije je ishodište u istom materijalu kao i za najnoviji film, snimkama svjedočenja prikupljenim od strane organizacije Breaking the Silence. Zbog svoje srodnosti, ali i različitih konačnih efekata, dva su filma činila okosnicu masterclass predavanja koje je Mograbi prigodno održao. Autor je otkrio neke od mogućnosti angažiranog djelovanja, ali i perfidne strategije samog sustava koji kritiku dopušta da bi poništio njeno potencijalno rušilačko djelovanje.
Spomenuta organizacija Breaking the Silence, nastala na poticaj vojnika, koji su smatrali nužnim osvijestiti ulogu Izraela na okupiranom području, čini temelj Mograbijevog civilnog aktivizma. Proizašla iz izložbe fotografija snimljenih od strane sudionika, premetnula se u najveću NGO organizaciju u Izraelu. Metoda usmene povijesti bliska je tehnikama Dokumente u našem kontekstu, no u slučaju Breaking the Silence, fokus je prije na opresoru i pokušaju nadilaženja krivnje. Mograbi je sudjelovao u arhiviranju i prikupljanju materijala iz čega je proizašla ideja za film. U početku je, kako je napomenuo, zamislio jednostavno ostvarenje, različito od onih koji su mu po vokaciji bliski, a da bi se pažnja gledatelja usmjerila na izrečeno. Budući da ga je zaintrigiralo svjedočenje broj 32, o akciji osvete koja se protivi svim međunarodnim konvencijama i rezultirala je ubojstvom 15 palestinskih policajaca, odlučio je snimiti video. Ključni je svjedok pristao sudjelovati uz uvjet da mu identitet ostane skriven. Iz takve se konstelacije odnosa izrodilo nekoliko etičkih dilema, a koje u modificiranom obliku uvijek prate rad dokumentarista. Prva je pomirenja umjetničke zamisli i zaštite svjedoka, a druga problematičnost činjenice da se pažnja posvećuje opresoru, a ne žrtvi.
Filmovi koji nadilaze festivalsku ekskuzivnost
Mograbi pribjegava performativnosti koja omogućava brehtovsku distancu za problematizaciju u filmu danih relacija, a ujedno pokazuje samosvijest o konotacijama autorskih odluka. Na samom nas početku filma redatelj eksplicitno upoznaje s nekim od problema na koje nadilazi, kao i razlozima za odabir određenih filmskih postupaka. Mograbi pokazuje da je većina metoda zaštite identiteta nedostatna, a ekspresija svjedoka često presudna u povezivanju gledatelja s pričom. Stoga je ekipa filma pribjegla u to vrijeme kompliciranoj metodi digitalne zamjene lica, pri čemu svjedok zadržava originalne izraze očiju i usta.
Granica između opservacije i sudioništva prema Mograbiju izrazito je porozna, no u “Z32”, vanjske su okolnosti doprinijele njenom očuvanju. Da bi izbjegao rat s Libanonom glavni je svjedok primoran pobjeći u Indiju, odakle redatelju šalje niz snimki žustrih rasprava s partnericom. Film time dobiva neočekivani zamah, gdje iz različitih kutova problematizira izraelsku politiku i njenu refleksiju na građane. U “Prve 54 godine” Mograbi se vraća prvotnoj ideji iznošenja golih činjenica, bez naknadnog opravdanja ili iskazivanja žaljenja, ne bi li se izbjeglo pomicanje pažnje na psihička stanja onih koji teror provode. Razotkriveni identitet svjedoka suzio je etičke konotacije, a sam se redatelj postavio u ulogu moderatora personificirajući politički pragmatizam Izraela.
Mograbijevi filmovi utoliko su dio šire društvene tendencije razotkrivanja i uspostavljanja dijaloga o onim aspektima izraelskog društva koji održavaju atmosferu zastrašivanja i različitog intenziteta opresije nad svim skupinama. Pritom je, posebno ako govorimo o ulozi i razlozima snimanja aktivističkih filmova uopće, možda presudna činjenica da nadilaze festivalsku ekskluzivnost i redom su javno dostupni.
