Iz Širokog Brijega za Dokumentarni.net: Ivan Laić
Filmsko slavlje u Širokom Brijegu se nastavlja, a budući da se ove godine sav program 23. Mediteran Film Festivala odvija na samo jednoj lokaciji, u kinu Borak, festivalu je dodan i bonus dan kako bi se svih 45 filmova moglo prikazati u svakodnevnim projekcijama koje traju od poslijepodnevnih sati pa sve do ponoći.
Moglo bi se reći da je treći dan donio određen pad u kvaliteti filmova, jer malošto od onoga što smo imali priliku vidjeti bi se moglo proglasiti odličnim, dok su neki od dokumentaraca bili i prilično loši. Prvi kratki film iz konkurencije, “The Sower of Stars” / “El sembrador de estrellas” (“Sijač zvijezda”, 2022. | ★ i 1/2) španjolskog redatelja Loisa Patiña svakako je jedan od takvih. Film prikazuje noćna svjetla grada dok u offu slušamo razgovor dvoje ljudi. O čemu? Sinopsis kaže “o svemu i svačemu”, ali pravi odgovor je – ni o čemu. Pretenciozne rečenične konstrukcije prikrivaju potpuni nedostatak sadržaja u izjavama poput: “Boja je drugi način za skupljanje tišine.”; ili: “Boje su paralelne ptice.”; ili: “Vidljivo je ukras nevidljivoga”. Toliko verbalne onanistike čini i inače lijepe noćne kadrove negledljivima i prije nego što prođe polovica od ukupnih 25 minuta trajanja filma.
Drugi kratki film iz konkurencije, također španjolski “Sine Die” (“Beskonačno”, 2021. | ★★ i 1/2) redateljice Camile Moreiras, nešto je kraći (15 min) eksperimentalni uradak u kojem govori o plutoniju zakopanom u pustinjama koje okružuju njezino selo Palomares i posljedice koje radioaktivnost ima na autoričin organizam. Moreiras predstavlja dijagnozu, snimajući efektne sumračne kadrove prirode i svog tijela, ali ostaje vrlo teško razlučiti što se u filmu događa, kao i što se njime želi poručiti.
Bolest i pomirenje
Bolest je bila i tema kratkog filma “Only Three Months Ahead” (“Još samo tri mjeseca”, 2021. | ★★★ i 1/2) izraelske redateljice Hanne Himan Pessah, prikazanog u sklopu programa “U fokusu”. Dokumentarac govori u autoričinoj dvojbi o nastavku liječenja metastaziralog raka, a za razliku od prethodno spomenutog filma, ovaj je izrazito realističan. Zapisi iz dnevnika Himan Pessah prave su etičke dvojbe koje doista pogađaju gledatelja, no ono što dokumentarac nažalost ne prikazuje jest izražen pozitivan stav njegove redateljice, koja je unatoč strašnoj dijagnozi odlučila putovati svijetom prikazujući svoj film. Tako je i sada s nama u Širokom Brijegu.
Jučerašnju dugometražnu konkurenciju otvorio je film “Pomirenje” (2021. | ★★★) Slovenke Marije Zidar koji nas vodi u surovu Albaniju gdje još uvijek vlada Kanun, zakon iz petnaestog stoljeća po principu oko za oko u slučaju ubojstva između dvije obitelji. Krvne zavade mogu se okončati samo u slučaju pomirenja, a u slučaju ovog filma to traži Gëzim, čija je kćer slučajno ubijena kad je stala pred metak namijenjen svom ocu. Teza filma je zanimljiva, jer Gëzimu prilaze svećenik i predstavnik nevladine organizacije koja pregovara o pomirenjima, a obojica ucviljenoga oca nagovaraju na oprost. Gëzim je pobožni kršćanin, dok je njegova volja razdijeljena između Kristovog puta i oprosta te ljudskog zakona i časti koji mu nalažu odmazdu. Nažalost, obećavajuća tema često se gubi u sporom ritmu filma koji postaje iscrpljujuće iskustvo zbog turobnog ozračja ispunjenog neimaštinom i okrutnom ljudskom prirodom u golim albanskim brdima.
Rovovi i Princeza
Francuski film “Trenches” / “Tranchées” (“Rovovi”, 2021. | ★★★) bavi se aktualnom temom rata u Ukrajini, ali snimljen je prethodnih godina prije ruske invazije i prati lokalne snage u sukobu s proruskim separatistima u Dombasu. Film je režirao ratni reporter Loup Bureau i ovo mu je prvi filmski uradak. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, dokumentarac nas upoznaje s mladićima koji dane provode u rovovima koje stalno dokopavaju i šire dok s druge stane na njih padaju granate, a drugovi im stradavaju. Premda se filmu nema bogznašto prigovoriti, čini se kako nam niti ne donosi nikakav poseban svjež i originalan uvid u život na frontu.
U skloptu “Off Programa” centralna i najposjećenija projekcija večeri očekivano je bila za dokumentarac “The Princess” (“Princeza”, 2022. | ★★★ i 1/2) britanskog autora Eda Perkinsa, redatelja kojeg poznajemo po za Oscar nominiranom kratkom filmu “Crna ovca” / “Black Sheep” (2018), kao i Netflixovom “Tell Me Who I Am” (2019) o kojima smo također pisali na portalu. “The Princess” je priča o Lady Diani, ispričana isključivo kroz arhivsku građu prikupljenu od dana prije objave njezine udaje za princa Charlesa, današnjega kralja, pa sve do tragične smrti princeze od Walesa u bijegu od paparazza u automobilu Dodija Al-Fayeda. Film zapravo govori o bolesnoj medijskoj opsjednutosti kraljevskom obitelji, na Otoku, ali i izvan njega; o slavi i moći na kraju dvadesetog stoljeća i ženi koja se našla usred čudovišnog vrtloga afekcije i fascinacije, koju su kamere pratile u svakom trenutku javnog i privatnog života i na koncu je natjerale u smrt. Vjerojatno nitko na svijetu nije rođen za takvu razinu slave.
