Američki Vrhovni sud još je 1973. godine (slučaj Roe v. Wade) donio odluku o abortusu kao ustavnom pravu svake žene. Gotovo trideset godina kasnije, u lipnju ove godine, isti ju je sud poništio, dopuštajući saveznim državama autonomiju u odlučivanju. Ova u najblažem smislu kontroverzna odluka izazvala je šok diljem SAD-a, od žena općenito pa do udruženja za ljudska prava, dok će se njene dalekosežne posljedice u sljedećim godinama tek osjetiti. Prvotne procjene govore o desecima milijuna žena diljem zemlje u otprilike polovici postojećih saveznih država, za koje se očekuje da će uvesti stroga ograničenja ili čak u potpunosti zabraniti pobačaj. Ne treba, dakako, biti previše pametan i već sada pretpostaviti kakav će financijski teret, ali mnogo važnije i zdravstveni rizik, donijeti ova odluka za žene koje odluče prekinuti neželjenu trudnoću u zahvaćenim državama. “The Janes” (2022) američkih redateljica Tije Lessin (oskarovski nominiran “Trouble the Water”) i Emme Pildes, debitantice na filmskom platnu, kao pravi film u pravo vrijeme pokazuje kako su žene obavljale abortuse prije značajne odluke Vrhovnog suda iz 1973.; i kako bi, nažalost, mogla izgledati bliža budućnost koja krupnim, resetirajućim koracima poništava sve dobre tekovine ženskih i općenito ljudskih prava za koje su mnogi žrtvovali i vlastite živote.
Film dvojca Lessin-Pildes svjetski premijerno je prikazan na Sundanceu ove godine, početkom lipnja i na HBO-u, i u svakom slučaju bez rukavica prikazuje odnos američkog društva prema pitanju abortusa i žena kao pozadinske muzike u jednom od najturbulentnijih doba recentnije ljudske povijesti, s prijelaza šezdesetih na sedamdesete godine 20. stoljeća. U doba velikog društvenog raskola, ali i buđenja svijesti o ljudskim pravima, žene još uvijek nisu imale pristup legalnom i zdravstveno sigurnom pobačaju. Alternativa je u većini (iznimka New York, primjerice) saveznih država bila katastrofalna: ili rodi dijete ili pobačaj obavi doslovce u motelu, pod nožem kojekakvih sumnjivih ili tek priučenih doktora. Sav posao nadzirala je mafija, a naručivanje se obavljalo telefonom, putem unaprijed određenih šifri te ovisno o kvaliteti same usluge – Chevy je bio najjeftiniji zahvat, Cadillac srednji, a Rolls-Royce najskuplji, čak tisuću dolara. Za sumnjive procedure koje su pošle po krivom, ili žene koje su raznim oruđima same sebi odlučile prekinuti trudnoću, u Chicagu je bio zadužen poseban odjel, primajući i dvadesetak pacijentica dnevno. Stvari se nabolje mijenjaju dolaskom kolektiva The Jane (The Jane Collective), skupine žena iz Chicaga na čelu s Heather Booth, koje će u teškim ilegalnim uvjetima, ženama višestruko olakšati i humanizirati cjelokupni proces, od samog dolaska i savjetovanja, svojevrsne čekaonice (The Front); do mjesta samog obavljanja abortusa (The Place), često kuća jedne od aktivistica, velikom većinom bjelkinja iz srednjeg staleža.
“The Janes” unatoč teškoj temi, kroz svojih stotinjak minuta, dobro pogođenim miksom intervjua i arhivskih filmskih isječaka i fotografija, ne tjera svog gledatelja krutim polarizirajuće-aktivističkim gardom, već na neki svoj topao, prijateljski, ali odlučan način, daje prilično realnu i konciznu sliku Amerike s prijelaza šezdesetih na sedamdesete.
“The Janes” unatoč teškoj temi, kroz svojih stotinjak minuta, dobro pogođenim miksom intervjua i arhivskih filmskih isječaka i fotografija, ne tjera svog gledatelja krutim polarizirajuće-aktivističkim gardom, već na neki svoj topao, prijateljski, ali odlučan način, daje prilično realnu i konciznu sliku Amerike s prijelaza šezdesetih na sedamdesete. Današnje moderno društvo, primjerice, teško može zamisliti stvarnost u kojoj žena uspijeva nabaviti kontracepcijske pilule isključivo pod uvjetom udanog vjenčanog prsta; ili da će policajac, tražeći ilegalna mjesta za pobačaje, ući bez sudskog naloga u vašu zgradu i grubo vas uhvatiti za ruku, tražeći hitna objašnjenja. Lude šezdesete i sedamdesete – mnogi će reći, pa vjerojatno i slegnuti ramenima na podatak da je simpatični Mike, kodnog imena Dr. Kaplan, uživao povjerenje Janesa kao glavna osoba za obavljanje pobačaja, iako mu je osnovni posao bio u građevini. Doktor na papiru – jer u doktore se, govore sugovornice u filmu, nije sumnjalo, praktički ih se stavljalo na pijedestal. Čovjek je bio najbolji u svom poslu, ali… U današnje vrijeme, svetih krava je sve manje, sumnja se u sve i svakog, a bez papira ne možete ući ni na Toi Toi. Nijedna krajnost nije zdrava, a ako je suditi po nedavnoj sudskoj odluci, jedna od njih se na velika vrata vraća u toliko proklamiranu najveću svjetsku demokraciju. I opet, jesmo li uopće sumnjali, na štetu žena. Nije od jučer.
